Sveučilište u Zagrebu

Fakultet hrvatskih studija

logo

Molimo studente, nastavnike i zaposlenike koji su pozitivni na COVID-19, imaju simptome ili su bili u bliskom kontaktu sa zaraženim da se jave na kvaliteta@hrstud.hr
Objavljeno: 29. 3. 2021. u 14:32
Administrator

Grbovi su simboli koje gotovo svi prepoznajemo, ali rijetko razmišljamo o njihovom nastanku i širem društvenom značenju. Znanstvena knjiga „Hrvatski grbovi: geneza, simbolika, povijest“ potaknula nas je na razmišljanje o fenomenu grbovlja i poslužila kao jedan od povoda za razgovor s uglednim povjesničarom – prof. Stjepanom Ćosićem. Profesor Ćosić znanstvenik je s dugogodišnjim predavačkim i istraživačkim iskustvom, autor je ukupno devet knjiga i brojnih znanstvenih članaka, a za svoj je rad nagrađen s nekoliko priznanja među kojima valja istaknuti Nagradu Dubrovnika (2000) i Nagradu za znanost HAZU (2005). Njegovi su istraživački interesi raznovrsni, izučava teme političke, kulturne, intelektualne i demografske povijesti Dubrovnika, Dubrovačke Republike, Dalmacije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine od XVIII. do XX. stoljeća. Bavi se arhivističkim temama i pomoćnim povijesnim znanostima, napose heraldikom, poviješću kartografije i historijskom geografijom. U tri je mandata bio ravnatelj Hrvatskoga državnoga arhiva, a prije dva tjedna imenovan je dekanom Fakulteta hrvatskih studija. S prof. Ćosićem porazgovarali smo o povijesnom i aktualnom značaju grbova, o kontroverzama povezanima s ovom temom, ali i o njegovoj novoj upravljačkoj ulozi i profesionalnim izazovima.

Slojevitost hrvatskoga identiteta očituje se i u našem grbuGrbovi su, uz zastave, vjerojatno najvažniji kolektivni simboli. Kako se kroz povijest mijenjala njihova društvena uloga?

– Heraldika je srednjovjekovni fenomen. Osmišljen i stabilan koncept likova i boja na štitovima kao simbolička sastavnica rodovskih i staleških struktura proširio se Europom od 12. do 14. stoljeća. Širenje grbova temeljilo se na viteškoj potrebi za „prepoznavanjem“, a odvijalo se usporedno s procesom pretvaranja lena u nasljedno dobro. Jačanjem feudalnih institucija, rodoslovlja i grbovi postali su elementi plemićke ukorijenjenosti i povezanosti roda s posjedom. Svijest o plemstvu kao „krvnom nasljeđu“ artikulirala je vlastitu simboliku, u kojoj su osobne insignije i znakovi prerasli u grbove kao trajne i nasljedne simbole rodovskoga patrimonija. Od kraja 12. stoljeća za hijerarhijsko označavanje vladarskih, plemićkih i prelatskih titula, rodova i njihovih ogranaka diljem Europe se koristi i razvija kompleksna heraldička retorika s nizom likovnih obrazaca i varijanti.

Grbovi su, dakle, imali upotrebnu dimenziju, a bili su i pitanje prestiža?

– Tako je, heraldička difuzija postupno je zahvatila sve feudalne staleže i brojne zajednice neplemića, pa su vlastite grbove stvarali i stjecali gradovi, vjerske, trgovačke, obrtničke bratovštine i slične korporacije. Znamenja plemića, magnata i vladara postupno su se vezivala za posjede, zemlje i države koje su bile pod njihovom vlašću i suverenitetom. Tako su se predheraldički amblemi, ili kasniji grbovi velikaša, vladara ili dinastija, u praksi počeli koristiti kao znamenja širih zajednica, oblasti i zemalja. Geneza hrvatskog zemaljskog grbovlja u tom je pogledu izrazito kompleksna i gotovo nepoznata.


Prijepor oko „početnoga polja“ hrvatski je primjer povijesne tenzije između trajnosti simbola i promjenljivosti konteksta, ali i dokaz iracionalne dimenzije koju može poprimiti manipuliranje simbolima.
 
 

Što je sa simboličkom snagom grbova?

– Masovna simbolička uloga grbovlja fenomen je 19. stoljeća. Nekoć feudalna heraldika tada postaje bitna sastavnica nacionalnih ideologija, a grbovna baština diljem Europe poprima nacionalna obilježja. Otada se grbovi predmoderne natio Croatica i njezinih institucija vezuju za hrvatsku državnost i naciju kao moderan oblik kolektivnog identiteta. Nacionalna heraldifikacija u hrvatskom je slučaju formalno okončana tek stjecanjem državne neovisnosti početkom devedesetih godina 20. stoljeća. Tada je, zajedno s drugim simbolima državnosti, normiran i suvremeni grb Republike Hrvatske.

Slojevitost hrvatskoga identiteta očituje se i u našem grbu

foto: Branko Nađ

Zadržavaju li grbovi svoj simbolički značaj i u sadašnjosti?

– Premda se čini da je grbovništvo u procesu demokratizacije doživjelo renesansu, u kojoj se drevni heraldički „jezik“ izvrsno prilagodio identitetskim potrebama modernih država i društava, budućnost grbova danas se čini neizvjesnom. Globalizacijski trendovi i širenje postnacionalnih ideologija i identiteta oslabili su simbolički oslonac heraldike u nacionalnom i regionalnom ključu, a grbovnu tradiciju prekrila je plima znakovlja i značenjâ. Uporaba starih grbova i novih grbolikih slika danas se odvija u ahistorijskom ambijentu medijske dekontekstualizacije i polisemije. „Beskonačna igra značenja“ postaje sve dinamičnija, a slike i grbovi u digitalnom svijetu ovisni su o novim semantičkim strukturama. Na samom kraju epohe modernog grbovništva u ovoj knjizi osvijetlili smo dugu i kompleksnu simboličku povijest hrvatskoga grbovlja. Hrvatski grbovi stoljećima su mijenjali izgled i atribucije, a njihova je pojava, simbolika i uporaba bila povezana s kompleksnim političkim okolnostima i različitim utjecajima u sklopu europske heraldike. Ako spoznaje do kojih smo došli potaknu zanimanje i diskusiju o hrvatskoj heraldici i simboličkoj baštini, smatrat ćemo da se naš trud isplatio.

Možete li sažeto opisati razvoj hrvatskog grbovlja kroz povijesne epohe; do kojih ste novih relevantnih spoznaja došli istražujući ovu kompleksnu temu?

Slojevitost hrvatskoga identiteta očituje se i u našem grbu– Ova monografija plod je višegodišnjega rada i suradnje s mojim bivšim studentom iz Solina, Matom Božićem, koji je njezin koautor. U širem povijesnom i heraldičkome kontekstu ispitali smo genezu, simboliku i povijest svih heraldičkih likova u suvremenom grbu Republike Hrvatske kao i podrijetlo i značenje još nekih grbova koji su se u starini pripisivali Hrvatskoj. Proučavanje nastanka, simbolizma, mijena i reatribucija hrvatskih grbova podrazumijeva analizu i kontekstualizaciju podataka iz raznovrsnih povijesnih vrela i literature, ali i kritički otklon od neargumentiranih tumačenja i mitova prisutnih u predaji i publicistici. Srednjovjekovna, ranonovovjekovna i suvremena povijest hrvatskoga grbovlja otkriva se kao proces heraldičke semantizacije koji potvrđuje promjenljivost i stalnu ovisnost simbola o kontekstu. Primjerice, grb koji se danas veže isključivo za Dalmaciju – na plavom polju tri leopardove glave – prvotno je predstavljao osobni znamen hrvatsko-dalmatinskih hercega ili banova „cijele Slavonije“ čija se vlast u 13. stoljeću prostirala od Drave do Jadrana, a povremeno i širim područjem. U skladu s vladarskom simbolikom taj se grb u inozemnim vrelima izvorno pripisivao „kralju Slavonije“, a još preciznije „sinu ugarskog vojvode“, odnosno hrvatsko-dalmatinskom hercegu koji je često bio jedan od sinova aktualnoga vladara. Najzad, u skladu s europskom heraldičkom praksom ovo se vladarsko znamenje od početka 15. stoljeća počelo smatrati zemaljskim grbom Hrvatske i Dalmacije.

No pravi procvat zemaljskih grbova nastaje tek kasnije?

– Početkom 15. stoljeća, ruka s mačem ili sabljom – izvorno motiv iz grba Hrvoja Vukčića kao najmoćnijega hrvatskoga i bosanskoga feudalca u vrijeme nastanka najvažnijih europskih grbovnika – posredstvom njemačkih heraldičara, homonimijski se aplicirala kao nesužbeno znamenje Hrvatske ili Dalmacije. Međutim, u dinastičkoj heraldici Habsburgovaca taj se lik od kraja 15. stoljeća počeo rabiti u pretenzijskom (vladarskom) grbu Bosne, a u svojoj heraldičkoj praksi prihvatili su ga i Jagelovići. Može se zaključiti da su i neslužbeni grb srednjovjekovnog „Slovinja“ – tri psa (hrta) u trku – početkom 15. stoljeća osmislili njemački heraldičari. Naime, germanski naziv za Slavene i njihove zemlje (Winden, Wenden, Wintlanden) bio je pučkom etimologijom i homonimijom povezan s germanskim nazivom za lovačkog psa odnosno hrta (Windhund, Winde).

Pravila privatnosti

Grbovi su govorili i povijesnim preslagivanjima, važnim bitkama?

– Upravo tako. Potkraj 15. stoljeća Hrvatsko-dalmatinsko kraljevstvo našlo se pod izravnim udarom Osmanlija. U sklopu pretenzija na ugarsko-hrvatsko prijestolje, Habsburgovci su tada afirmirali vlastita heraldička rješenja. Tako je početkom devedesetih godina 15. stoljeća u krugu cara Maksimilijana I. nastao prepoznatljivi šahirani grb Kraljevine Hrvatske. U kontekstu borbe protiv Turaka šahirani grb je oblikovan prema aktualnoj metafori Hrvatske kao „tvrđave“, „bedema“ odnosno „predziđa kršćanstva“ (antemurale christianitatis). Ta retorička figura koristila se uzduž kršćanskoga limesa, ali se osobito uvriježila među hrvatskim plemstvom. U skladu s ustaljenom heraldičkom praksom šahirani grb predstavljao je stilizirani prikaz tvrđave, utvrde ili predziđa (zwingermauer). Ubrzo nakon toga, grbovnicom Vladislava II. Jagelovića iz 1496. inauguriran je i grb novovjekovne Kraljevine Slavonije s kunom između dviju rijeka i Marsovom zvijezdom. Pritom je lav Arpadovića s herceškog novca, hrvatskih frizatika i slavonskih banovaca 12, 13, i 14. stoljeća, prefiguracijom pretvoren u lik kune. Unatoč pojavi novih grbova Hrvatske i Slavonije, u heraldičkoj praksi i vladarskoj uporabi tijekom 16. stoljeća održalo se i staro znamenje srednjovjekovnog Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije s tri leopardove glave, čija je atribucija postupno, u vezi sa učvršćivanjem mletačke vlasti, bila sužena na Dalmaciju.


Humanistička znanja svrha su sama sebi, ta znanja obogaćuju naš život, čine nas onim što jesmo i predstavljaju naš identitet.
 

Sukobi s Osmanlijama su, dakle, osim jačanja značenja plemićkih obitelji donijeli i rast važnosti grbova?

– Politička gibanja na kraju 16. stoljeća potaknula su nastanak grba „Ilirije“. Nakon bitke kod Siska 1593. u papinskoj Kuriji i na habsburškim dvorovima u Beču i Madridu zaživjeli su obuhvatni protuosmanski planovi. Heraldički odjek tih zamisli na domaćemu tlu bio je grb „Ilirije“ s likovima srebrnoga polumjeseca i zvijezde na crvenome štitu kao integracijsko znamenje zamišljenoga carstva na teritoriju oslobođenome od Turaka. Iako drevni par simbola ima duboke i raširene korijene, tvorci ranonovovjekovne ilirske ideologije osmislili su ga u vidu reduciranoga simboličkoga prikaza žene iz biblijskoga Otkrivenja, odnosno čudotvorne Gospe Olovske kao nositeljice najraširenijega kulta na području franjevačke provincije Bosne Srebrene pod Osmanlijama. Prvi primjer samostalnog prikaza konstruiranoga grba „Ilirije“ sa srebrnim polumjesecom i osmerokrakom zvijezdoma na crvenome štitu, nalazimo u Korjenić-Neorićevome grbovniku, najstarijem hrvatskom armorijalu, nastalome 1595. u krugu rodova iz Dubrovačkoga primorja. Obnoviteljske simbole polumjeseca i zvijezde u heraldici istodobno je prihvatio hrvatski kler i intelektualna elita okupljena oko Bratovštine i crkve Svetoga Jeronima u Rimu. Ideologem „Ilirije“ doživio je i svoju političku reinterpretaciju u 19. stoljeću kada je upravo taj grb s polumjesecom i zvijezdom Ljudevit Gaj učinio simbolom ilirskoga pokreta, pogrešno tražeći njegovo podrijetlo u antičkoj i srednjovjekovnoj numizmatici na tlu Hrvatske. Od početka 20. stoljeća isto je znamenje u historiografiji bilo reinterpretirano kao „najstariji hrvatski grb“ te je u tom svojstvu naposljetku našlo put do stilizirane „krune“ grba Republike Hrvatske.

Grbovima se zanimljivo oslikava i specifičan položaj Dubrovnika?

– Dubrovačka Republika od kraja 14. stoljeća povremeno je rabila varijantu grba Arpadovića, odnosno Anžuvinaca kao ugarsko-hrvatskih kraljeva i suverena, a grb sa srebrno-crvenim gredama nastavila je dosljedno rabiti i nakon Mohačke bitke 1526. kada je via facti prestala priznavati ugarsko-hrvatsku kraljevsku vlast. U skladu s pluralizmom u dubrovačkoj heraldičkoj praksi, od početka 18. stoljeća javljaju se i prve varijante dubrovačkoga grba s crvenim i plavim, umjesto srebrnih pojasova, pa je i ta inačica zadobila službeni karakter.

Slojevitost hrvatskoga identiteta očituje se i u našem grbu

Spomenuli smo Slavoniju, Dalmaciju, Dubrovnik… Što je s grbom Istre?

– Potkraj 16. stoljeća po prvi put se u vezi s regionalnim grbom Istre, podijeljene na mletački i habsburški posjed, pojavljuje znamenje koje će se u kasnijim desetljećima postupno heraldificirati u životinjske likove koze ili jarca. Začetak toga procesa moguće je nazrijeti u prikazima rogatih glava jarolikih satira na vinjetama kartografskih djela nastalih između 1583. i 1604. Sukladno nekim primjerima iz europske prakse moglo bi se zaključiti da su kartografi izabrali lik satira (antropomorfnog jarca/koze) kao simbol Istre na temelju igre riječima, budući da se „satir“ anagramski može iščitati kao „Istra“.

Oslikava li naš suvremeni službeni grb primjereno sve povijesne sastavnice našeg nacionalnog identiteta? Sociološkim rječnikom, pridaje li većina članova društva našem grbu isto značenje i je li on univerzalno prihvaćen?

– U knjizi smo odgovorili na niz zamršenih pitanja o grbovima koji su od sredine 13. do druge polovice 17. stoljeća u različitim izvorima i po različitim kriterijima bili pripisivani Hrvatsko-dalmatinsko-slavonskom kraljevstvu ili nekom od njegovih dijelova: srednjovjekovnoj Slavoniji, Dalmaciji, „Slovinju“, Hrvatskoj i novovjekovnoj Kraljevini Slavoniji. Pritom je veoma važno istaknuti distinkciju između službene i dekorativne heraldike, odnosno razliku između grbova koji su kao javni vladarski i zemaljski simboli srednjovjekovnih i ranonovovjekovnih hrvatskih zemalja bili korišteni na novcima, pečatima, ispravama i na druge načine, i onih zemaljskih grbova koji su na temelju različitih kriterija bili kreirani u grbovnicima te su se u pravilu rabili izvan službene vladarske domene. U povijesnome i sadržajnome smislu moglo bi se reći da je suvremeni hrvatski grb dobro rješenje, iako je njegova formalna heraldička i estetska dimenzija donekle diskutabilna. U njemu se zrcale policentrične i regionalne sastavnice hrvatskoga identiteta. S druge strane, unatoč tome što su Hrvati ponosni na svoje simbole, osobito šahirani grb koji je u 19. stoljeću postao grb nacije, brojne sastavnice naše heraldičke povijesti i simbolike uopće nisu poznate ni osviještene u širim slojevima pa ni u kulturnom i društvenom životu u cjelini.

Česte su javne polemike o položaju polja na našem grbu, odnosno pitanje kada i zašto je prvo polje bijelo, a kada crveno. Možete li razjasniti povijesnu pozadinu te teme?

– S historiografskog i heraldičkog stajališta riječ je o lažnoj dilemi, odnosno politikantskoj distrakciji koja se povremeno javlja kao neka vrsta medijskoga mamca u dnevnopolitičke svrhe. Ukratko, otpočetka (konac 15. stoljeća) u uporabi su bila oba rasporeda boje i metala s tim da su najstariji poznati primjeri šahiranoga grba uglavnom započinjali prema heraldičkom pravilu srebrnim (bijelim) poljem u glavi štita. Iznimka je vjerojatno najstariji prikaz iz Bolzana s crvenim početnim poljem. Svakako, u predmodernom razdoblju sve do polovice 20. stoljeća tom se pitanju nije pridavala heraldička, a kamoli politička ili ideološka važnost. Apsurdnost problema ilustrira činjenica da su najstariji primjeri našega grba imali isključivo parni broj kvadrata u glavi štita (4×4, 6×6, 8×8) što znači da je raspored boje i metala na njima bio asimetričan. Prvi je kvadrat bio bijeli, a posljednji crveni pa tako nisu izgledali „simetrično“ kao brojni kasniji primjeri i kao današnji aktualni grb koji ima neparni broj kvadrata (5×5), i u kojemu su početni i završni kvadrati u glavi štita crvene boje. Dakle, u predmodernom razdoblju koristili su se različiti oblici crveno/bijelog rastera. U NDH se koristio štit s neparnim brojem kvadrata (5×5) s početnim i završnima bijelim poljem pa je to kasnije bio razlog odijuma prema početnome bijelom polju. Ali, kao što rekoh, izvorni primjerci imali su asimetričan raspored. Prijepor oko „početnoga polja“ hrvatski je primjer povijesne tenzije između trajnosti simbola i promjenljivosti konteksta, ali i dokaz iracionalne dimenzije koju može poprimiti manipuliranje simbolima.

Na kojim projektima trenutno radite i koji su Vam najveći profesionalni izazovi?

– U profesionalnom životu imao sam veliku sreću što nisam bio zahvaćen projektnom atomizacijom i nisam podlegao „specijalizaciji“ koju smatram pogubnom za humanističke discipline, napose za historiografiju. Veseli me da se taj trend u europskim okvirima mijenja i da se vrsni povjesničari sve više okreću različitim problemima i razdobljima. Humanistička znanja svrha su sama sebi, ta znanja obogaćuju naš život, čine nas onim što jesmo i predstavljaju naš identitet. Prateći historiografske interese bavio sam se širokim rasponom tema od srednjovjekovne do moderne povijesti. Veći dio moga rada vezan je za povijest Dubrovnika no relevantno sam se bavio i različitim temama iz povijesti Dalmacije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Nakon heraldičke faze čekaju me arhivska istraživanja o nekoliko tema iz intelektualne i političke povijesti, a pripremam i knjigu o stanovništvu Dubrovnika u vrijeme sloma Republike.


O FAKULTETU HRVATSKIH STUDIJA

Fakultet hrvatskih studija će uskoro, u transparentnom izbornom postupku, dobiti svog prvog izabranog dekana u tridesetogodišnjoj povijesti

Slojevitost hrvatskoga identiteta očituje se i u našem grbu
foto: Branko Nađ

 

Senat Vas je imenovao čelnikom Fakulteta hrvatskih studija. Kako procjenjujete trenutno stanje na Fakultetu i koji su Vaši prvi dekanski potezi?

– Fakultet hrvatskih studija objedinjuje sedam humanističkih, društvenih i interdisciplinarnih studija te je po svom poslanju i ulozi veoma važna visokoškolska ustanova sa značajnim potencijalom. Kao dio zagrebačkoga Sveučilišta Fakultet u svojim programima posebno njeguje baštinske sadržaje i vrijednosti. Čast mi je što sam se našao na njegovu čelu. Od osnivanja 1992. ustanova je imala niz organizacijskih problema no u proteklih nekoliko godina, uz veliku potporu Senata, rektora i uprave Sveučilišta, Hrvatski studiji kadrovski su ojačani i konsolidirani. Tranzicija je uspješno okončana potkraj 2019. kada su Hrvatski studiji stekli pravnu osobnost i iz Sveučilišnoga odjela prerasli u samostalnu ustanovu Fakultet hrvatskih studija. Fakultet je okupio vrsne stručnjake, predavače i znanstvenike te vrijedno stručno osoblje. Kreirali smo prepoznatljive i kvalitetne studijske programe zbog kojih smo postali privlačni za studente.

Očekuju li se i novi studijski programi?

– Fakultet naporno radi na proširenju ponude studijskih programa poput uvođenja studija odgojno-obrazovnih znanosti (pedagogije), kulturologije i palijativne skrbi. Također, od stjecanja statusa fakulteta, osnovali smo Centar za učenje hrvatskoga jezika, upisali drugi naraštaj polaznika tečaja korejske kulture i jezika i pokrenuli druge programe cjeloživotne naobrazbe.

Fakultet uskoro čekaju i izbori?

– Fakultet čini homogena jezgra sposobnih nastavnika i znanstvenika koji podižu i unaprjeđuju univerzitetsku atmosferu sinergije i intelektualne suradnje u stjecanju znanja i vrijednosti. Kao imenovani dekan, uz pomoć Fakultetskoga vijeća i ostalih nastavnika, u skorom ću roku organizirati i provesti postupak izbora dekana Fakulteta. Odluka o tome već je izglasana u Fakultetskome vijeću s 98 % glasova. Bit će to prvi izabrani i potvrđeni čelnik ustanove od njezina osnivanja 1992. godine.

 

Izvor: portal Universitas

Popis obavijesti

Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu visokoučilišna je ustanova i znanstvena organizacija, koja ima poziv: istraživati i proučavati hrvatsko društvo, državu, prostor, stanovništvo, iseljeništvo, kulturu, hrvatsko civilizacijsko i povijesno naslijeđe u europskom i općesvjetskom kontekstu; o postojećim znanjima i novostečenim spoznajama poučavati u sustavu visokoučilišne naobrazbe te njegovati hrvatski nacionalni i kulturni identitet.

Adresa: Borongajska cesta 83d, Zagreb
© 2013. - 2021. Sveučilište u Zagrebu, Fakultet hrvatskih studija. Sva prava pridržana. Računalna služba         Izjava o pristupačnosti
QuiltCMS