Objavljeno: 29. 7. 2021. u 12:07
Uređeno: 29. 7. 2021. u 12:09
Dunja Jurić Vukelić

 

Što je zapravo perfekcionizam? Kako ga definiramo i je li toliko (ne)poželjan te kako može utjecati na naše mentalno zdravlje? To su samo neka od brojnih pitanja kojima se bave istraživači. Ali, da ne bi tema ostala rezervirana samo za znanstvenike, pokušat ćemo joj unijeti praktični smisao i, nadamo se, potaknuti vas na kratku samoprocjenu. Perfekcionizam (lat. perficere što znači dovršiti) je relativno star pojam. Još u 18. stoljeću  Louis de Fontanes piše kako je želja za savršenstvom najteža bolest koja je zadesila ljudski um. S njim se slaže i Sigmund Freud koji smatra da je perfekcionizam sličan opsesiji i simptom emocionalne nestabilnosti, a Horney (1950) sintagmom ''tiranija moranja'' tumači nastojanja osobe da se uklopi u idealiziranu sliku o sebi.

Dugo vremena perfekcionizam se povezivao s brojnim mentalnim i emocionalnim teškoćama. Zapravo, sve do nedavno. Danas znamo kako perfekcionizam ima i svojih prednosti – visoki standardi, želja za ostvarivanjem vlastitih potencijala, savjesnost i pouzdanost često su posve poželjne osobine, kako na osobnoj (npr. kod odabira prijatelja ili romantičnih partnera), tako i na profesionalnoj razini (primjerice, kod odabira zaposlenika i suradnika). Perfekcionizam može biti koristan i zdrav jer nas potiče da budemo uspješni i produktivni (Adler, 1965), što podiže naše samopoštovanje koje je važan element mentalnog zdravlja. Što smo samopouzdaniji, to nam je slika o sebi pozitivnija, osjećamo se ugodnije u vlastitoj koži, manje smo frustrirani i skloni uspoređivati se s drugima, optimističniji smo i sretniji.  

Perfekcionizam nas može potaknuti da uz zdravu dozu samokritičnosti radimo na postavljanju ciljeva i samopoboljšanju (Goldner, Cockell i Srikameswaran, 2002), odnosno daje nam energiju za obavljanje zadataka na visokoj razini. Problem nastaje, kao i obično, kada pretjeramo sa očekivanjima i postanemo taoci vlastitih standarda. Kada počnemo očekivati od drugih da ulažu jednake količine truda i želje u zadatke koji su nama osobno važni. Ili, kada nas u prevelikoj želji da postignemo izvrsnost, preplavi strah od neuspjeha te pretjerana sumnja u sebe. Nekada se dogodi da postanemo, uvjetno rečeno, ovisni o pohvalama izvana i tada se s posebnim grčem borimo održati postavljene standrade, što nije uvijek realno moguće. Posebno kada se suočavamo s kriznim događajima, kao što su potresi i uvjeti života u globalnoj pandemiji koja nam je značajno izmijenila svakodnevnicu. U takvim okolnostima, daleko je potrebnije (p)ostati fleksibilan i prihvatiti vlastite, ali i tuđe nesavršenosti.

Kako ćete prepoznati perfekcionista? Nije to baš uvijek jednostavno. Ako se radi o tzv. zdravom perfekcionizmu, onda će ta osoba imati visoke standarde, biti dobro organizirana, pedantna, savjesna i pouzdana, organizirana, vrijedna i samokritična. Kada govorimo o negativnom perfekcionizmu, viđamo ga kod pojedinaca koji ne mare za cijenu savršenstva, često su nezadovoljni jer smatraju da su mogli bolje/više,  možemo ih doživljavati napornima, rigidnima ili tjeskobnima (Cikač, 2010). Nekada ih ta rigidnost najviše ''košta'' po pitanju mentalnoga zdravlja jer se ne uspijevaju prilagoditi, opustiti, pretjeraju u samokritičnosti, razviju neracionalne stavove i negativan (pesimističan) pogled na svijet. Drugim riječima, iscrpe ih vlastiti ideali.

Da priča bude još složenija, ne moramo biti perfekcionisti u svemu i uvijek – neki će težiti da budu izvrsni samo u jednome području života. Primjerice u poslu, fizičkome izgledu ili međuljudskim odnosima. Uspjeh u jednom području života bit će im dovoljna ''nagrada''. Uzmimo za primjer vrhunskog sportaša koji bez problema vježba dva puta dnevno i drži se striktnoga plana prehrane, a u isto vrijeme može biti popustljiv roditelj ili ne tako uspješan poduzetnik. Ili popularnoga kvizaša i znanstvenika koji nikada ne zalazi u teretanu. Ili glumca koji je osvojio dvoznamenkasti broj filmskih nagrada, a ispisao se iz srednje škole. Ukratko, ne moramo imati ni željeti sve kako bismo bili zadovoljni sobom, osjećali se uspješno i sretno. Primjetit ćete kako se često pojam ravnoteže spominje u kontekstu mentalnoga zdravlja, što naravno, nije nimalo slučajno!

Postoje dvije zanimljive podkategorije perfekcionista – s jedne strane su oni koji svoje standarde nameću drugima i na taj ih način često tjeraju od sebe što može biti štetno (znamo da usamljenost i izolacija štetno djeluju na naše psihičko zdravlje). Moguće da je to svojevrsni obrambeni mehanizam kojim se perfekcionisti štite, a logika je sljedeća: ako te na vrijeme otjeram od sebe, nećeš otkriti koliko sam nesavršen/a! S druge strane nalaze se tzv. legalisti ili moralni perfekcionisti koji slijede točno određena (stroga) pravila ponašanja, u njima nalaze smisao i emocionalno su uglavnom stabilni.

Puno se pozornosti posvećuje i tome kako se perfekcionizam uopće razvija, odakle i kako nastaje. Mišljenja su podijeljena – primjerice ako govorimo o opsjednutosti fizičkim izgledom, možemo reći da su barem djelomično odgovorni mediji i društvene mreže. Psiholozi smatraju kako je perfekcionizam stvar odgoja, ali se ne mogu složiti oko toga kakav bi stil odgoja mogao ''predvijeti'' razvoj perfekcionizma. U periodu adolescencije uobičajena je opterećenost vlastitim izgledom, socijalnim statusom ili popularnosti među vršnjacima, a iskustvo vršnjačkog nasilja može utjecati na pad samopoštovanja i pretjeranu samokritičnost. No, čini se kako je rani odgoj daleko važniji od drugih životnih iskustava.

Roditelji koji imaju nerealna i visoka očekivanja stvaraju pritisak s kojim se djeca različito nose. Neka će djeca popustiti pritiscima, razviti tjeskobu i želju da udovolje ambicioznim roditeljima i tako postati nezdravi perfekcionisti. Druga će se pobuniti protiv takve vrste opterećenja, prkositi roditeljima i odbaciti njihove standarde. Važno je tu naglasiti da govorimo o roditeljima koji su užasno zahtjevi i emocionalno hladni u isto vrijeme, odnosno od djece traže puno, ali im ne uzvračaju istom mjerom. Takvi roditelji nameću vlastite standarde ne vodeći računa o djetetovim potrebama i skloni su psihološkoj kontroli. Naravno da je moguće djecu poticati na zdrav način, ukoliko je to praćeno sa puno emocionalne topline i iskrene želje da se potrebe djeteta stave na prvo mjesto. U tom slučaju, dijete ima velike šanse postati zdravi perfekcionist.

Roditelji nekada nesvjesno potiču kod djece strah od pogrešaka, čak i u najboljoj namjeri. Osnova odgoja i socijalizacije je učiti djecu poželjnim oblicima ponašanja, preoblikovati neprihvatljiva te kroz sustav nagrada i kazna formirati njihovu osobnost. No, djeca u isto vrijeme mogu dobiti i poruku kako moraju biti savršena da bi ih roditelji voljeli i prihvaćali, što može biti kobno za njihovo samopoštovanje. Ako zbilja vjerujemo da smo vrijedni samo onoliko koliko smo uspješni, nagrađeni ili pohvaljeni, postajemo usmjereni samo na ishod ili cilj (ocjenu, plaću, pohvalu). Pri tome propuštamo uživati u samome procesu učenja, koje neizbježno uključuje i kritike, neuspjehe, pogreške, frustracije i prepreke.

Jednako je teško djeci koja su zanemarena i, na neki način, prepuštena sama sebi. Kod njih se prefekcionizam javlja kao pokušaj da se nose s tim osjećajem bespomoćnosti i napuštenosti. Budući da im roditelji ne postavljaju standarde i ne potiču ih na primjeren način, djeca to sama čine i pritom si uglavnom zadaju ciljeve koje je nemoguće ostvariti. Djeca ne mogu dobro (kao odrasli) procijeniti što je sve moguće i prikladno s obzirom na njihovu dob. I što se onda događa? Osoba od malih nogu uči kako si zadati nerealne ciljeve, a kada očekivano doživi neuspjeh, ne može si to objasniti ispravno (cilj je bio nerealan) nego to tumači na osobnoj razini (nisam dobar/dobra, ne vrijedim, glup/a sam, ništa ne znam itd.). Dugoročno, to može dovesti do čitavog niza loših ishoda – od depresije, tjeskobe, do poremećaja prehrane, pa čak i ovisnosti!

Zaključno, perfekcionizam može biti dobar način suočavanja s okolinom. Nema ništa loše u tome da budemo internalno motivirani za postizanje uspjeha, osjećamo ponos koji slijedi nakon dobro obavljenoga zadatka ili želimo da svakoga dana budemo malo bolja verzija sebe. No, ako nam je motivacija izvanjska (nagrada), ako se uspjehu ne radujemo nego samo nastojimo izbjeći neuspjeh, ako naši standradi postaju nedostižni i zbog toga ispaštamo (kasnimo s rokovima, odgađamo obaveze, ne spavamo dobro itd.), vrijeme je za promjenu.

Od svih područja u kojima se javlja, perfekcionizam se dosta proučavao u kontekstu obrazovanja, ispitne tjeskobe i akademskog uspjeha. Tijekom obrazovanja često se susrećemo s različitim situacijama procjene i ispitivanja u kojima se može javiti strah od akademskog neuspjeha. Osobe s izraženim negativnim perfekcionizmom iskazuju nezadovoljstvo postignutim čak i onda kada su doživjeli uspjeh, odnosno ne mogu osjetiti ugodne emocije (radost, ponos) nego eventualno trenutno olakšanje jer se u ispitnoj situaciji nisu osramotili. Oni ujedno pokazuju višu razinu ispitne anksioznosti te procjenjuju samo iskustvo studiranja stresnijim nego što možda objektivno jest. Osim što taj stres može prerasti u paniku (u ekstremnim situacijama), nerijetko ometa i samo prezentiranje znanja. Zdravi perfekcionisti sa visokim standardima mogu postići ravnotežu objektivnog akademskog uspjeha i subjektivnog zadovoljstva istim.

Nekoliko riječi o tome kako si pomoći: svijest o vlastitim osobinama, dobrim i lošim stranama, uvijek je poželjna. Potražiti pomoć kako bi se znali nositi sa slabostima i iskoristiti vlastite prednosti je mudrost, a ne slabost. Što se tiče psihološkoga savjetovanja i terapije, perfekcionisti znaju biti nezahvalni klijenti. Prije svega, rijetko će tražiti stručnu pomoć, a ukoliko je i potraže skloni su otkrivati jako malo informacija o sebi, naročito svoje nasavršenosti (npr. Habke i Flynn, 1997), a u isto vrijeme mogu imati visoka očekivanja od tretmana/terapeuta. Ili se pak mogu pretjerano truditi ubrzati čitav proces i prikazati savršenim klijentima. Ono na čemu se u tretmanu radi je identificiranje iskrivljenih pogleda na svijet. Također, nastoje se identificirati okidači neugodnih emocija brige, sumnje u sebe i osjećaja inferiornosti. Zbog toga što perfekcionisti mogu biti prilično ovisni o osjećaju postignuća, potrebno je raditi na traženju novih izvora užitka koji nisu usmjereni samo na ishod (uspjeh) nego i na proces (učenje, razvoj). Perfekcioniste koji previše očekuju od drugih možemo učiti novim metodama pristupanja ljudima i komunikaciji. Osobe koje su sklone samokritičnosti učimo kako prihvatiti pozitivne povratne informacije iz okoline i činjenicu da nas nekada drugi mogu vidjeti u pozitivnijem svjetlu, a možda čak i objektivnije.

Čak i ako ne odlučimo potražiti stručnu pomoć, možemo sami sebi pomoći njegujući optimizam, fleksibilnost i otvorenost ka različitim životnim iskustvima, od kojih nisu sva ugodna. Rigidnost ima svoje prednosti u smislu da nam pomaže zadržati stabilnost stavova, osobnosti i ponašanja, ali često nam otežava prilagodbu i prihvaćanje okolnosti koje su izvan naše kontrole. Važno je nikada ne smetnuti s uma kako naše reakcije oblikuje naša interpretacija stvarnosti i premda je u redu preferirati izvrsnost, ne možemo je zahtijevati od svih. Perfekcionisti često žive po istoj logici koja je u narodnoj poslovici ,,bolje da propadne selo nego običaji'' u smislu da će radije odustati od sebe nego od svojih ciljeva. No, ako je savršenstvo naš imperativ, možemo početi time da naučimo savršeno – prihvaćati. Sebe, druge i okolnosti. Točno tim redoslijedom.

Članak izradila: Katarina Jelić, mag. psych.

Uredila: Dunja Jurić Vukelić, mag. psych.

 

LITERATURA

  1. Adler, A. (1956): The neurotic disposition. U H. L. Ansbacher i R. R. Ansbacher (ur.), The individual psychology of Alfred Adler (str. 239-262). New York: Harper.
  2. Cikač, M. (2010): Povezanost nezadovoljstva vlastitim izgledom sa samopoštovanjem i perfekcionizmom. Diplomski rad, Filozofski fakultet u Zagrebu.
  3. Habke, A. M., i Flynn, C. A. (2002). Interpersonal aspects of trait perfectionism. U G. L. Flett i P. L. Hewitt (ur.), Perfectionism: Theory, research, and treatment (str. 151–180). American Psychological Association.
  4. Horney, K. (1950): Neurosis and Human Growth. New York: W. W. Norton.
  5. Goldner, E. M., Cockell, S. J., i Srikameswaran, S. (2002): Perfectionism and eating disorders. U G. L. Flett i P. L. Hewitt (ur.), Perfectionism: Theory, research, and treatment (str. 319–340). American Psychological Association.
Popis obavijesti

Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu visokoučilišna je ustanova i znanstvena organizacija, koja ima poziv: istraživati i proučavati hrvatsko društvo, državu, prostor, stanovništvo, iseljeništvo, kulturu, hrvatsko civilizacijsko i povijesno naslijeđe u europskom i općesvjetskom kontekstu; o postojećim znanjima i novostečenim spoznajama poučavati u sustavu visokoučilišne naobrazbe te njegovati hrvatski nacionalni i kulturni identitet.

Adresa: Borongajska cesta 83d, Zagreb
© 2013. - 2024. Sveučilište u Zagrebu, Fakultet hrvatskih studija. Sva prava pridržana. Računalna služba         Izjava o pristupačnosti
QuiltCMS