Daleka zemlja

Ovu kritiku započet ću baš kao i sama predstava – krajem!

Silazim sa pozornice i razmišljam o predstavi koju sam upravo pogledala. Riječ koja mi prolazi glavom je: dekadencija.

Ova je predstava intimna, gledatelji sjede na pozornici dok se ispred njih odvija prava drama. Nikad nisam ni pomislila kako ću imati priliku sjediti na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta i promatrati protagoniste predstave kako iz prvih redova regularnog gledališta promatraju ostatak predstave. Glumci koji glume da su gledatelji u predstavu u kojoj glume. Glumaception?

Predstava počinje sprovodom nakon samoubojstva i završava ubojstvom jednim od likova. Svjetla se pale i na pozornici sjedi Genija, te iz njezinog razgovora sa gospođom Wahl, njezinom kćeri Ernom i  zastavnikom Ottom doznajemo kako je Genijin muž bio na sprovodu svojega najboljeg prijatelja koji je počinio samoubojstvo. Pred našim očima odvija se prava drama – bivamo uvučeni u odnos prepun prevare između Genije i njezinog supruga Friedricha Hofreitera, upoznajemo se sa njihovim ljubavnicima. Saznajemo turbulentnu prošlost svih protagonista ove predstave. Bivamo uvučeni u prividnu pristojnost i čednost i zajedno s likovima istražujemo njihovu seksualnost, traganje za istinskim ja, sreću, tugu, ludilo, očaj i slobodu. Likovi se otvaraju ne samo pred publikom već jedni pred drugima i bivaju ranjivi – bivaju ono što uistinu jedu a ne ono što svijet od njih očekuje.

Tragikomedija Arthura Schnitzlera svakako ima zanimljivu radnju koju je publika iščekivala vidjeti. Glumci su bili odlični. Kretnje po pozornici i strast koju su unijeli u predstavu za svaku je pohvalu. Dok se likovi otvaraju jedni drugima i iskreno govore što im je na umu, ostali likovi, ali i publika sve to promatraju kroz stakla koja s unutarnje strane scene djeluju kao ogledala. Prividna privatnost – odlično! Ova stakla formirala su maleni ograđeni prostor koji je trebao predstavljati scenu na pozornici no likovi su izlazili iz nje te se čak u jednome trenutku premjestili u samo gledalište Kazališta. Genija i Friedrich raspravljaju o svojem propalom braku, zastor Kazališta se diže i najednom publika vidi prazno gledalište, a u njemu sjede svi glumci i promatraju obračun ovog bračnog para. Ovaj aspekt predstave, ova metafora, da smo zapravo svi mi glumci pred drugim ljudima a unutar svoja četiri zida, slobodni od pogleda, bivamo svoji me je oduševila. Predstava završava kako je i počela, sa Genijom i njezinim suprugom Friedrichom u razgovoru nakon ubojstva. Ono što je započelo smrću, završava smrću; predstava je počela propadanjem stoga je bilo i prikladno da tako i završi, a publika ostaje uskraćena za spoznaju sudbine ubojice.

Od kud onda moj oštar sud s kojim sam započela ovu kritiku? Gluma i ideja sa pozornicom zapravo je jedino što je bilo dobro. Dosta stvari ostalo je nedorečeno, pomalo nedovršeno. Možda je ideja mutnog i ne sasvim jasnog kraja bila s namjerom da se publika zamisli, no, kada se kroz predstavu otvori toliko priča između likova, onda se očekuje da te iste budu prikazane. Ako već od predstave ne dobivamo jasan kraj, zašto onda uskratiti i jasan uvod i zaplet. Ne smeta kompleksnost likova, otvaranje toliko priča, ono što je doista iskočilo i zasmetalo bila je pomalo nemaran pristup kompleksnosti koja se krije u priči. Plesna „točka“ koja tu i tamo prekine likove u njihovoj priči kako bi se „izdivljali“ na pozornici trebala je prikazivati kaos unutar likova, no i to je na kraju izgledalo kao jedna velika karikatura.

Ovo je bila druga predstava koju sam pogledala čija  je redateljica Anica Tomić. Kod jedne i druge predstave redateljica je pokušala biti smiona i uvući sadašnjost u predstavu, no nekako je u tome ostala nedorečena. Od likova čija se radnja stavlja u 1911. ne očekujemo žvakanje žvakače gume i pucanje balona i najmanje očekujemo seksualno divljanje na pozornici u obliku „plesa“. Ova predstava je, u mojim očima, počinila samoubojstvo.

Silazim sa pozornice i razmišljam o predstavi koju sam upravo pogledala. Riječ koja mi prolazi glavom je: dekadencija.

 

Sanja Radoš

 


Bitno

Hrvatski studiji su osnovani 1992. godine, a od 2017. sveučilišni su odjel za interdisciplinarno istraživanje i poučavanje tradicionalnih i suvremenih kulturoloških, humanističkih i društvenih tema vezanih uz Republiku Hrvatsku, hrvatski narod i iseljeništvo, poput kulturne, političke intelektualne povijesti i zbilje; medijske javne i osobne komunikacije; djelovanja društvenih skupina; ljudskoga doživljavanja i ponašanja; odgoja i obrazovanja; razvoja jezika; otvorenih političkih, kulturnih, socijalnih i demografskih pitanja od nacionalnoga, regionalnoga ili sveeuropskoga interesa. Sukladno zacrtanim reformskim ciljevima uskoro bi se trebali ustrojiti kao Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, s jasno artikuliranim i koherentnim programima i hrvatskim identitetom, sukladno izvornoj zamisli i poslanju, kakvi su i potrebni hrvatskomu društvu.
Kao visokoobrazovna i znanstveno-istraživačka ustanova imaju studije preddiplomske, diplomske i poslijediplomske razine, a studijske programe temelje na četiri osnove: teorijsko-metodološkoj, nacionalnoj ili kroatološkoj, europskoj i globalnoj.

Adresa: Borongajska cesta 83d, Zagreb
© 2013. - 2019. Sveučilište u Zagrebu Hrvatski studiji. Sva prava pridržana. Webmaster
powered by QuiltCMS