Sveučilište u Zagrebu

Fakultet hrvatskih studija

logo

Facebook stranica FHS-a
YouTube kanal FHS-a
LinkedIn stranica FHS-a
Molimo studente, nastavnike i zaposlenike koji su pozitivni na COVID-19, imaju simptome ili su bili u bliskom kontaktu sa zaraženim da se jave na kvaliteta@hrstud.hr
Objavljeno: 8. 1. 2021. u 15:12
Josip Papak

Udruga studenata Studia Croatica otvorila je u sklopu projekta “Razgovori ugodni” novu sekciju baziranu na intervjuima pod nazivom “Razgovori sa znanstvenicima”. Cilj i svrha te sekcije su prikazati i približiti relevantne hrvatske znanstvenike zainteresiranoj publici, sastavljenoj većinom od studenata, ne samo kao uspješne u znanstvenom svijetu, već i kao nastavnike, pedagoge, ali prije svega kao obične ljude, koji su svojim marljivim radom i bezuvjetnim trudom postigli sve ono po čemu su danas toliko poznati u akademskom svijetu i zbog čega mogu biti svojevrstan uzor mladima, koji iz njihovih životnih priča mogu učiti. Tako intervjui prate njihove uspone od njihovih samih početaka, točnije studijskih dana, pa sve do danas. Intervju s jednim od takvih znanstvenika, prof. dr. sc. Željkom Holjevcem, provela je Monika Jerković, članica Udruge i voditeljica Čitateljskoga kluba studenata Fakulteta hrvatskih studija. 

Za početak, objasnite nam kako ste uopće postali povjesničar? Što Vas je nagnalo da se odlučite baviti poviješću?

Ništa me nije „nagnalo“, nego je to proizašlo iz prirodne sklonosti prema prošlosti i starinama, koja se kod mene razvila još 1980-ih u osnovnoj školi. Tada sam upoznavao povijest iz školskih udžbenika i dostupnih stručnih knjiga, koje sam rado čitao i čiji sam sadržaj upijao bez teškoća. Sudjelovao sam i na natjecanjima koja su se tada organizirala. Uzor su mi bili moji nastavnici i već do kraja osnovne škole znao sam što želim: raditi u školi kao nastavnik povijesti. S tim ciljem završio sam gimnaziju i upisao studij povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bio sam treći na rang-listi na prijemnom ispitu i studij završio za četiri i pol godine. Umjesto u školi, završio sam u znanosti. Počeo sam istraživati u arhivima i knjižnicama, pisati znanstvene članke i knjige, izlagati na konferencijama i izvoditi nastavu na visokim učilištima. Povijest koja je bila moja mladenačka strast, postala je posao koji volim i poziv koji živim.

Gdje je bilo Vaše prvo zaposlenje u povijesnoj struci i kakav je dojam taj posao ostavio na Vas?

Prvi posao u struci dobio sam 1998. kao asistent u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar. Bio sam sretan jer sam time na neki način nadmašio vlastita očekivanja, s obzirom da u formativnim godinama nisam ni sanjao o znanstvenoj karijeri, nego o radu u školi. Postao sam suradnik na projektu pod vodstvom dr. sc. Dragutina Pavličevića u instituciji u kojoj je vladala ugodna radna atmosfera. Povjereno mi je istraživanje prošlosti gradišćanskih Hrvata u Mađarskoj pa sam učio mađarski jezik i niz godina odlazio na istraživanja u Mađarski državni arhiv u Budimpešti. U suradnji s geografom dr. sc. Tomislavom Jelićem iz Zagreba, obišao sam više puta sva naselja u kojima Hrvati u zapadnoj Mađarskoj i danas žive. Višednevna putovanja automobilom od naselja do naselja, susreti s mnogim dragim ljudima i pitomi ravničarski krajolici na zapadnim rubovima Panonije ubrajaju se među najljepše doživljaje koje sam akumulirao u dosadašnjem životu.

Što osobno podrazumijevate pod uspjehom u akademskom svijetu?

Baveći se gradišćanskim Hrvatima u Mađarskoj, a zatim i hrvatsko-mađarskim odnosima u 19. stoljeću, stekao sam magisterij i doktorat znanosti iz humanističkoga područja, polje povijest, što je preduvjet za akademsku karijeru. Bavio sam se i drugim temama, npr. Vojnom krajinom i zavičajnom Likom (moj je diplomski rad bio posvećen jednoj krajiškoj buni koja je 1746. izbila u mojem rodnom mjestu Brinju), a u novije vrijeme i hrvatsko-slovačkim vezama. Napisao sam i objavio desetak knjiga i znatan broj znanstvenih članaka u časopisima i zbornicima, izlagao na brojnim konferencijama u Hrvatskoj i izvan nje, a okušao sam se i u organiziranju konferencija, uređivanju znanstvenih publikacija, pisanju školskih udžbenika i slično. Osim u Institutu Pilar, punih 12 godina (2007. – 2019.) proveo sam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje sam bio prodekan i godinu dana obnašao dužnost dekana. Predavao sam i na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu i Hrvatskom vojnom učilištu „Dr. Franjo Tuđman“, a sada sam angažiran u nastavi na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Aktivan sam i u Matici hrvatskoj, Društvu za hrvatsku povjesnicu, Hrvatsko-slovačkom odboru za humanističke znanosti… Navikao sam mnogo raditi, a kada se dugo radi onda se skupe i neki rezultati. Res, non verba, rekoše stari Latini. Mislim da je to zdrav put prema uspjehu u akademskom i svakom drugom svijetu.

Što Vam je glavna motivacija za nastavak znanstvenoga rada, odnosno daljnje bavljenje znanošću?

Ako radite ono što vas ispunjava, onda je motivacija nešto što ide uz to samo po sebi. Život nije posut ružama, postoje i trnoviti ciklusi, no ako se posao i hobi podudaraju, i ako se ima vjere da je sutra novi dan, onda je suočavanje s radostima odmjerenije, a s kušnjama postojanije. Željeti tragati za znanjem i voljeti prenositi to znanje – ima li ičega poticajnijega od toga za znanstveni i nastavni rad?

Što po Vama znači biti „dobar povjesničar“? Koje su kvalitete potrebne da biste nekoga tako okarakterizirali?

Biti „dobar povjesničar“ znači držati se pravila struke. Potrebno je argumentirano i nijansirano uzimati u obzir prostor i vrijeme, povijesne izvore, kontinuitet i promjenu, uzroke i posljedice, usporedbu i sučeljavanje, povijesni kontekst i perspektivu…, ali imati i onaj pomalo neuhvatljivi osjećaj za skladno komponiranu pripovijest. Jedan je moj profesor govorio da je potrebno mnogo znati, kako bi se moglo malo reći. A drugi je tome dodao da je za napisati dobru knjigu potrebno biti i malo star, odnosno imati i nešto životnoga i profesionalnoga iskustva.

Kakvim se povjesničarima divite? Imate li možda najdražega među njima?

Onima koji su dobri stručnjaci i dobri ljudi. Najdraži? Ne postoji samo jedan takav, ima ih i u Hrvatskoj, i u svijetu, no ne bih sad o imenima…

Koji biste trenutak tijekom svoje karijere opisali kao najsretniji?

Rođenje djeteta prije četiri godine bio mi je najsretniji trenutak u dosadašnjem životu. Utjecao je i na karijeru, ali ne tako da ju je poremetio (iako je trebalo malo presložiti prioritete), nego tako da mi je udahnuo novu snagu za život i rad.

Trenutno ste u funkciji ravnatelja Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar. Možete li nam ukratko opisati jedan svoj uobičajeni radni dan?

Od 25. ožujka 2019. godine na dužnosti sam ravnatelja Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, u kojemu sam prije 22 godine i započeo svoju profesionalnu karijeru. Biti ravnatelj najvećega javnoga instituta u području društvenih znanosti u Hrvatskoj, koji participira u europskom istraživačkom prostoru, i preko područnih centara od Dubrovnika do Vukovara pripomaže lokalnom razvoju, znači imati prilično mnogo administrativnih, organizacijskih i poslovnih obveza. Trenutno sam u ulozi osobe koja organizira i vodi cjelokupni rad i poslovanje ustanove sa stotinjak zaposlenika. Svaki radni dan sam u Institutu i svaki radni dan su na mojem radnom stolu različiti predmeti, a u dnevnom rasporedu različiti sastanci unutar i izvan Instituta, kao i različite druge aktivnosti. Ali rijetko koji radni dan prođe bez stanke za kavu s osobljem institutskih službi i znanstvenicima koji se pridruže. Taj je mali ritual ove godine prilagođen epidemiološkim mjerama zbog aktualne pandemije koronavirusa, ali duh kolegijalne uzajamnosti u Institutu i dalje živi.

Institut društvenih znanosti Ivo Pilar također je pretrpio oštećenja tijekom potresa ranije ove godine. To je zasigurno bilo teško, ne samo za Vas, već i za ostale zaposlenike Instituta. Možete li nam reći malo više o tome? Kako ste se u kolektivu nosili s tim?

Potres jačine 5,4 stupnja po Richteru u Zagrebu u nedjeljno jutro 22. ožujka 2020. godine pogodio je i Institut Ivo Pilar, koji se nalazi na Trgu Marka Marulića u zgradi staroj stotinjak godina, koju dijeli s dvije sastavnice Sveučilišta u Zagrebu – Fakultetom kemijskog inženjerstva i tehnologije i Geografskim odsjekom Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. S tajnicom Blaženkom Markeš došao sam isti dan u Institut i zatekao rasutu šutu po hodnicima… Oštećene su mnoge prostorije, nastale su pukotine na zidovima, potrgan je dio rasvjetnih tijela i popucali su dimnjaci, osobito dva velika dimnjaka u dvorištu zgrade, koje je bilo potrebno srušiti do temelja. Umjesto njih postavljeni su privremeni dimnjaci od inoxa, zahvaljujući čemu je bilo moguće ući u sezonu grijanja. Procijenjena šteta samo za Institut iznosi gotovo milijun kuna. Sreća je u nesreći da statika zgrade, koja je proglašena privremeno neuporabljivom, nije narušena. Tijekom proteklih pola godine obavljeni su nužni sanacijski radovi, ali obnova će još potrajati. Priroda rada u društvenim i humanističkim znanostima je takva da je taj rad moguće obavljati i od kuće, a to je život zaposlenikâ učinilo donekle podnošljivim u situaciji u kojoj se potres dogodio u vrijeme pandemije koronavirusa, iako su neki od zaposlenika i privatno pretrpjeli štetu od potresa.

Što nam možete reći o trenutnom djelovanju Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar?

Znanstvena djelatnost Instituta, koji je osnovan 26. studenoga 1991. godine i nazvan po hrvatskom pravniku, publicistu širokih interesa i geopolitičaru dr. Ivi Pilaru, ostvaruje se poglavito radom na znanstvenim projektima u rasponu od međunarodnih i europskih, preko nacionalnih i lokalnih, do tržišnih i ostalih. Djelovanje Instituta ostvaruje se i organiziranjem konferencija te sudjelovanjem na njima, kao i ostalim znanstvenim i stručnim aktivnostima koje se zbog specifičnih okolnosti ove godine dobrim dijelom odvijaju u online okruženju. Strategijom Instituta Pilar za razdoblje 2020. – 2025. zacrtana su četiri cilja: što veća nacionalna i međunarodna vidljivost i uključenost u europski istraživački prostor, transfer znanja u svrhu razvoja gospodarstva i društva u cjelini, transfer znanstveno-istraživačkih spoznaja visokoškolskom sustavu i razvoj područnih centara Instituta. Unutar nakladničke djelatnosti Instituta, u kojemu se njeguje multidisciplinarni pristup istraživanjima društvenih i humanističkih fenomena, ističu se Društvena istraživanja, časopis koji se referira u važnim međunarodnim bibliografskim bazama. Ove godine je zajedno s Hrvatskom maticom iseljenika objavljen Leksikon hrvatskoga iseljeništva i manjina, koji su uredili dr. sc. Ljiljana Dobrovšak i bivši ravnatelj dr. sc. Vlado Šakić, a dostupan je i na web-stranici Instituta. To je prva takva publikacija u Hrvatskoj, s ukupno 3464 natuknice na 1096 tiskanih stranica nastalih radom znanstvenika Instituta i vanjskih suradnika, koji su tijekom proteklih 13 godina obradili ključne pojmove o hrvatskom iseljeništvu i manjinama u 45 zemalja na šest kontinenata.

Autor ste mnogobrojnih znanstvenih radova, monografija, publikacija… Zašto baš bavljenje poviješću od ranoga novoga vijeka pa nadalje? Zašto ne antika ili srednji vijek?

Nakon druge godine studija povijesti došao sam u priliku birati između tri ponuđene teme za jednu zavičajnu konferenciju. Jedna je bila iz srednjovjekovne povijesti, druga iz ranoga novoga vijeka, a treća iz povijesti 20. stoljeća. Odabrao sam temu iz ranoga novoga vijeka, o kojoj sam tada najmanje znao i koja mi je baš zbog toga bila izazov. Planirana konferencija nije održana, ali sam preuzetu temu istražio i poslije s njom diplomirao te s vremenom objavio i knjigu. Tome je pripomoglo moje poznavanje njemačkoga jezika jer se radilo o temi iz povijesti Vojne krajine, u kojoj je njemački bio službeni jezik. A nije bilo nevažno ni poznavanje gotičke paleografije, koju sam svladao kao polaznik jedne radionice pod vodstvom danas umirovljenoga profesora Drage Roksandića. Kasnije sam proširio istraživanja na 19. stoljeće, ali sam rijetko zalazio dublje u 20. stoljeće, dok o antici ili srednjem vijeku nisam ni razmišljao u kontekstu vlastite profesionalne orijentacije. Većina mojih znanstvenih radova, monografija i publikacija odnosi se upravo na rani novi vijek i „dugo“ 19. stoljeće.

Uvijek ističete poznavanje stranih jezika kao ključno za bavljenje poviješću. Zašto i koliko osobno jezika govorite?

Hrvatski se povjesničari uglavnom bave hrvatskom poviješću, što je i logično s obzirom da se dostupni izvori znatnim dijelom nalaze u hrvatskim arhivima. Ali, budući da je hrvatski prostor dugo bio u sklopu različitih imperijalnih sustava, mnogo se toga nalazi i u inozemnim arhivima, npr. u Beču, Budimpešti, Veneciji, Istanbulu, Rimu, Beogradu itd. Mnogo je toga zapisano i na drugim jezicima, osobito na latinskom, njemačkom, talijanskom, mađarskom, srpskom i dr. S izuzetkom donekle 20. stoljeća, za bavljenje starijim razdobljima ključno je poznavanje stranih jezika, a ponekad i specifičnih pisama, npr. rukopisne gotice. Poznavanje stranih jezika nužno je i zbog prezentacija na inozemnim konferencijama, suradnje sa stranim povjesničarima, korištenja strane znanstvene literature i objavljivanja u inozemnim časopisima i publikacijama. Osobno se najbolje snalazim s njemačkim jezikom, koji sam najduže učio i koji mi je u istraživanjima bio najpotrebniji. Na drugom mjestu je engleski jezik, na kojemu također mogu komunicirati. Mađarski ne govorim, ali mogu koristiti izvore i literaturu na tom jeziku.

Na čemu trenutno radite? Što akademska zajednica od Vas može očekivati u budućnosti?

Posljednjih nekoliko godina radim na sintezi povijesti Like od najstarijih vremena do konca 20. stoljeća, s obzirom da potječem iz tih krajeva i s obzirom da već desetljećima nema autorske sinteze prošlosti toga prostora. Ima znanstvenih radova i zbornika, ali nedostaje moderno pisana i znanstveno utemeljena sinteza. Zbog ravnateljskih i drugih obveza, posao ide sporo, ali nastojat ću knjigu završiti, neovisno o tome koliko će mi još vremena trebati da složim taj mozaik, koji će se najvećim dijelom sastojati od sitnih krhotina prošlosti.

I za kraj, što biste poručili svim mladim povjesničarima, kao i svim budućim povjesničarima?

Jedan mi je stariji povjesničar svojedobno poklonio svoju knjigu s posvetom u kojoj je stajalo da ga pokušam slijediti. Onda je jedan drugi znanstvenik učinio isto pa sam se pitao koga bih od njih dvojice trebao slijediti? Šalu na stranu, poručio bih svim mladim i budućim povjesničarima da marljivo rade, da stalno proširuju znanje i kompetencije, da se uvijek iznova vraćaju izvorima, da sve provjeravaju, da osluškuju savjete upućenijih, ali i da budu svoji te da zdravim razumom sagledavaju sve moguće aspekte pri prosudbi prošlosti, duboko svjesni da istina zbog prirodne ograničenosti ljudskih uvida nije apsolutno dosežna i da je povijesna zbilja kao intelektualni konstrukt uvijek složena i slojevita cjelina. Povijest nije ništa drugo nego ljudski život u prošlosti, a ljudski je život sve samo ne jednoznačan i pravocrtan. Nije neuhvatljiv, ali treba se potruditi.

Pet brzopoteznih pitanja:

  1. Posljednja knjiga koju sam čitao je… Prvi svjetski rat i kraj Habsburške Monarhije 1914-1918. austrijskoga povjesničara Manfrieda Rauchensteinera u nakladi Matice hrvatske.
  2. Na mom radnom stolu nalazi se… Leksikon hrvatskoga iseljeništva i manjina.
  3. Za mene je povijest… prošla stvarnost te osmišljen spoj visokih profesionalnih standarda i skladno komponirane pripovijesti.
  4. Tri riječi koje najbolje opisuju moj dosadašnji znanstveni rad su…istraživanje, pisanje i objavljivanje.
  5. Svojim studentima uvijek kažem… čitajte više od onoga što se traži za ispit.

Ovim putem želim zahvaliti kolegici Barbari Grgić, koja me naučila svemu što znam o intervjuima i načinu intervjuiranja, dok sam pisala za njezin portal kojega je otvorila u sklopu projekta “Beli Zagreb Grad”. M. J.

Poveznica na izvor teksta.

Udruga studenata Studia Croatica

 

Popis obavijesti

Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu visokoučilišna je ustanova i znanstvena organizacija, koja ima poziv: istraživati i proučavati hrvatsko društvo, državu, prostor, stanovništvo, iseljeništvo, kulturu, hrvatsko civilizacijsko i povijesno naslijeđe u europskom i općesvjetskom kontekstu; o postojećim znanjima i novostečenim spoznajama poučavati u sustavu visokoučilišne naobrazbe te njegovati hrvatski nacionalni i kulturni identitet.

Adresa: Borongajska cesta 83d, Zagreb
© 2013. - 2021. Sveučilište u Zagrebu, Fakultet hrvatskih studija. Sva prava pridržana. Računalna služba         Izjava o pristupačnosti
QuiltCMS