Sveučilište u Zagrebu

Fakultet hrvatskih studija

logo

Facebook stranica FHS-a
YouTube kanal FHS-a
LinkedIn stranica FHS-a
Molimo studente, nastavnike i zaposlenike koji su pozitivni na COVID-19, imaju simptome ili su bili u bliskom kontaktu sa zaraženim da se jave na kvaliteta@hrstud.hr
Objavljeno: 1. 2. 2021. u 09:53
Danijel Jurković

Samo retoričkim djelovanjem s vrha u funkciji amortizacije stručnog nezadovoljstva niti se može niti će se išta ozbiljnije pokrenuti u revitalizacijskom i razvojnom smislu, sve dok se ne prihvati ozbiljnost problematike i oslanjanje na znanstvene zakonitosti, projekcije i rješenja. Demografska se problematika treba postaviti u temelje gospodarskog razvoja i podići na stratešku nacionalnu razinu.

Stjepan Šterc 2019. godine

 

Razorni potres u Sisačko-moslavačkoj županiji otkrio je hrvatskoj javnosti u kakvim se uvjetima živi pedesetak kilometra od glavnog grada. Riječ je o županiji koja je jedna od nerazvijenijih u Hrvatskoj, a prema procjenama DZS-a od zadnjeg popisa stanovništva do kraja 2019. godine ta je Županija izgubila čak 18,18 posto stanovnika.

​Prije toga od popisa 2001. godine do popisa 2011. godine broj stanovnika je smanjen za deset posto. Na pitanja može li se uopće zaustaviti taj trend i kako ili je on nepovratan i u spomenutoj županiji, ali i ostatku Hrvatske odgovore smo potražili kod Stjepana Šterca s Odsjeka za demografiju i hrvatsko iseljeništvo na Fakultetu hrvatskih studija.

​Kruta stvarnost

Uz potres, koji će vjerojatno raseliti još nekoliko tisuća ljudi, ovim tempom kakva je budućnost te županije za deset godina?

– Prije svega hvala vam što ponovo otvarate ovu prevažnu problematiku za hrvatsku sadašnjost i budućnost, usprkos stalnim političkim nastojanjima njezinog prešućivanja i javnog friziranja učinjenog s malo ili ništa vidljivim rezultatima u društvu i prostoru. Demografske su negativnosti zahvatile Sisačko-moslavačku županiju svom silinom i podaci koje navodite trebali bi zabrinuti apsolutno svakog u političkom nacionalnom, regionalnom i županijskom sustavu. Malo političkoj sebičnosti znače istraživanja, upozoravanja, projekcije, službeni podaci i slično kad, kako bi rekla ekipa iz ITD Banda (inače upravo iz tog potresom pogođenog područja), oni »furaju po svom«. Trebala se dogoditi potresna kataklizma kako bi kruta stvarnost došla na naslovnice i otvorila zagrebačkom političkom elitizmu pogled na prazninu. Tu nadomak Zagreba.

U dva desetljeća PGŽ bi mogao izgubiti 250.000 stanovnika

Na jednoj od skupštinskih sjednica Primorsko- goranske županije moglo se čuti pitanje vašem radu na analizi demografskih kretanje u Županiji. Što točno radite za Županiju i do kakvih ste saznanja dosada došli?


– Fakultet hrvatskih studija, točnije Odsjek za demografiju i hrvatsko iseljeništvo i ja osobno izrađujemo demografsku studiju za Primorsko-goransku županiju. Razmatranje demografskih struktura i trendova pretpostavka je i predlaganja revitalizacijskih mjera u funkciji razvoja Županije. Predloženo će biti niz poticajnih mjera i modela, a za sada mogu samo reći kako je, kao uostalom i u cijeloj Hrvatskoj, veliki problem prirodni nestanak županijskog stanovništva.
Imate li već neke preporuke za vlasti u Primorsko-goranskoj županiji koja je pri vrhu po udjelu stanovništva starijeg od 65 godina, a pri dnu prema udjelu mladih u ukupnom broju stanovnika?
– Ovom prilikom samo načelno. Bez obzira na rečenu konstataciju koja je točna, prvi je važan korak već učinjen. Shvatila se težina problematike kao ključna pretpostavka daljnjeg političkog postupanja, a glavna je preporuka slijedite postavljene zakonitosti i postavite demografsko pitanje u temelj razvoja Županije.
Ovim tempom kakvo će biti stanje u Primorsko-goranskoj županiji za deset ili 20 godina?
– Mirnim promatranjem demografskog nastavka depopulacija i starenje će stanovništva učiniti svoje i zaustaviti ukupni županijski razvoj. Osnovne projekcije potvrđuju intenziviranje depopulacije, približavanje u tih 20 godina brojci od 250.000 županijskog stanovništva i ono najgore dodatno intenziviranje prirodnog pada.

Međupopisna depopulacija i prije potresa na razini 10 posto smatrala se po demografskim standardima vrlo visokom demografskom destrukcijom, koju će sasvim sigurno dodatno pojačati virusna i potresna kriza. Međutim, depopulacija nije uvjetovana samo iseljavanjem, nego i vrlo intenzivnim prirodnim padom stanovništva uvjetovanim iseljavanjem i velikim starenjem stanovništva. Nakon popisa stanovništva 2011. godine do 2019. godine na Banovini (gradovi Glina, Hrvatska Kostajnica i Petrinja i općine Donji Kukuruzari, Dvor, Gvozd, Hrvatska Dubica, Jasenovac, Majur i Topusko) su 4.823 osobe više umrle nego rođene! Između dva popisa će to biti i više od 5.500 osoba! Budućnost ovog prostor i županije? Gubitak stanovništva do 2031. godine i više od 30 posto populacije iz popisa 2011! I nije to više samo demografsko pitanje, nego primarno razvojno i sigurnosno. I sigurno je biti ponosan na vlasti uz ovakve trendove.

Ne vidim nikakav plan za tu županiju, kao ni za ostatak zemlje, ni kod jedne vlasti u zadnjih 30 godine, vidite li vi neku ideju?

– Niste jedini. Ozbiljnog i odgovornog plana nema, provedbe smislene politike još i manje i mislim kako je odnos prema demografskom nestajanju zemlje i praznini velikog dijela izvangradskog područja vjerojatno i najveća napravljena pogreška vladanja. Samo retoričkim djelovanjem s vrha u funkciji amortizacije stručnog nezadovoljstva niti se može niti će se išta ozbiljnije pokrenuti u revitalizacijskom i razvojnom smislu, sve dok se ne prihvati ozbiljnost problematike i oslanjanje na znanstvene zakonitosti, projekcije i rješenja. Demografska se problematika treba postaviti u temelje gospodarskog razvoja i podići na stratešku nacionalnu razinu.

Propuštene prilike

Koje bi specifične poteze za taj kraj država trebala povući da zaustavi loš trend? Koji su potezi hitni?

– Prihvaćanjem prethodnih pretpostavki nužno je demografsku problematiku pomaknuti iz isključivo političkog promišljanja i pozicijskog selektiranja i uz klasične demografske poticaje postaviti komplementarni razvojni model. On uključuje političku i upravnu prostornu decentralizaciju, uključivanje hrvatskog iseljeništva u investicijski razvoj, usmjeravanje poreznog sustava, selektivno imigraciju (primarno identitetsku), zasnivanje političkih prosudbi i odluka na znanstvenoj spoznaji i slično, naravno uz klasične demografske poticaje zasnivane na sigurnosti žene i obitelji (radne, pravne, financijske, stambene, obrazovne…). Najvažnije je ipak prema demografskoj problematici i problematici regionalnog razvoja usmjeriti najvažniji poticajni sustav – porezni.

Nakon rata su u Sisačko-moslavačkoj županiji obnovljene kuće, moguće je da će biti i nakon potresa. Poratna obnova nije zadržala ljude, je li opet ulaganje u mrtvi kapital obnavljanje svake kuće u svakom zaseoku, ako će to biti bez prometne i svake druge infrastrukture? I je li isplativo graditi infrastrukturu do svakog zaseoka u kojem za deset godina neće živjeti nitko?

 

– Najveća vrijednost svakog društva i prostora su ljudi i valjda to nikom nezavisno od političke različitosti nije sporno. Najveći problem poratne obnove je što je nije pratila odgovorna provedba Zakona o područjima posebne državne skrbi. Po kojoj bi logici ovakvi prostori trebali imati porezne obaveze kao i ostali s velikom koncentracijom stanovništva i svega ostalog. Rad i život u takvim bi se prostorima trebao nagrađivati, želimo li zadržati njihove funkcije i valorizirati njihov potencijal u funkciji ukupne hrvatske populacije. Jeste li uopće čuli da su pri planiranju poslije potresne obnove bili uključeni prostorni, regionalni i slični planeri? Naravno ne, samo političari slučajno izabrani i po puno upitnosti. Mislim kako ćemo opet propustiti priliku uskladiti funkcionalni razmještaj stanovništva i vrijednosti prostora.

Utopijska borba​

Sisačko-moslavačka županija je i potpomognuto područje, ima ih još u Hrvatskoj i uglavnom su slabo naseljeni, potpore nisu zaustavile iseljavanje. Teško se protiv iseljavanja određenih područja bore i bogatije države, koje odvajaju znatno veći iznos novca poput Austrije i Švedske. Njihovi potpomognuti ruralni krajevi izgledaju puno bolje od naših, život je tamo lakši i ekonomski sigurniji, ali trend iseljavanja nisu zaustavili, tek su ga usporili. Borimo li se protiv nečega što je neminovno?

 

– Utopijska borba s neminovnošću nametnuta je politička iluzija i uvijek je u funkciji ostanka na vlasti. Uigrana je to već igračka formacija. Regionalna razvojna je nivelacija moguća kad ne bi bilo sebičnosti i silne želje pokazivanja moći i nadmoći. Po kojoj logici bi sve trebalo biti u Zagrebu? Može li Hrvatska na svojoj državnoj površini koja je sva u dosegu dnevne migracije prema makro regionalnim i regionalnim središtima logično i razvojno rasporediti državne institucije i javna poduzeća? Zamislite ministarstvo u Gospiću, na primjer, ili u Petrinji, a od njihovog velikog broja pokrili bi se svi hrvatski prostori. Bi li netko od postojećih izabran bez univerzalnih kriterija htio živjeti u Dvoru, na primjer, i biti ministar? Hrvatska je svojom površinom, brojem stanovnika i posebnom morskom fasadom idealna za takav model. Ili zašto, na primjer, Dubrovnik grad svjetskog značaja nema niti jednu državnu funkciju? Ili Rijeka, na primjer? Stvar je u načinu izvršnog vladanja i nepostojanju altruizma prema drugima. Pogotovo onima tamo potresenima. Povratak na područja posebne državne skrbi i njegova dosljedna primjena ne može biti utopija.

Hoće li se nastaviti trend pustošenja prostora i hoće li Hrvatska na kraju živjeti oko Zagreba, na Jadranu i eventualno u Varaždinskoj i Međimurskoj regiji?

– Mirnim promatranjem demografske devastacije upravo će se to događati, ali to i nije i najveći problem. Projekcije demografske budućnosti izgledaju puno gore, nego što su to naši demografski izričaji. Čak su i nevjerojatno nepovoljne projekcije stručnjaka UN-a za Hrvatsku čisti optimizam za hrvatsku realnost. Zamislite zemlju s danas oko 3,8 milijuna stanovnika u kojoj godišnje već šestu godinu za redom umire oko 16.000 osoba više nego što ih se rađa, a cijeli se državni vrh bavi suočavanjem s prošlošću uz poteškoće i s vlastitom. Nakon ulaska u Europsku uniju smo samo prirodnim putem izgubili više od 100.000 osoba; toliko ih je naime više umrlo, nego što ih se rodilo. Prostor koji se demografski prazni ne mora i u budućnosti ostati prazan, a velike su nam migracije prema Europi 2015. godine potvrdile tu mogućnost.

Razvojno pitanje

Je li jednako tako neminovno i smanjenje stanovništva u Hrvatskoj? Demografi desetljećima upozoravaju na to i ništa se ne mijenja. Ne možemo natjerati ljude da imaju više djece niti da se ne sele iz Hrvatske. Možemo li barem olakšati odluke onima koji žele imati više djece i kako?

 

– Nikog ne treba tjerati na ništa pa niti na rađanje, a i konačno treba prihvatiti kako demografska pitanja nisu samo politička, svjetonazorska, religijska, etnička i slična, već primarno razvojna. Zašto se u okviru gospodarskih razvojnih modela ne bi trebala planirati i radna snaga? Ili se i dalje misli kako će se ona dohvaćati i u budućnosti samo jeftinom imigracijskom? Pitanja opstanka i sigurnosti mirovinskog, zdravstvenog, obrazovnog i inih sustava na kojima počiva državni ustroj izravno su vezana za demografske strukture i trendove. Nema stranih investicija ili još bolje reći one su na godišnjoj razini apsolutno ispod doznaka hrvatskog iseljeništva u financijski sustav Republike Hrvatske? Oslobodite sva njihova ulaganja poreza na dobit na deset godina, na primjer, i dobit ćete nova zapošljavanja, dodatnu aktivnost važnu za proračun po drugoj osnovi, veće plaće i stratešku povezanost i za neosporni demografski potencijal izvan Hrvatske. Ili kako je moguće u uređenom društvu da se žena odlučuje za abortus zbog radnih, stambenih, financijskih i inih uvjeta? Uvijek je stvar u načinu upravljanja zemljom. Donositi odluke u interesu ukupne hrvatske populacije mi jednostavno nismo naviknuti, a ova olakšanja iz pitanja su stvar samo takvih odluka.

Ponekad se čini da se na deklarativnoj razini promoviraju tradicionalne vrijednosti, majčinstvo i obitelj, ali svatko od nas poznaje barem jednu ženu koja je zbog trudnoće dobila otkaz ili su je odbili zaposliti zato što ima malu djecu. Je li naše društvo zapravo licemjerno, jer nitko od onih koji se kunu u obitelj, a ima moć donošenja odluka, ne čini ništa da se to ne događa, osim na papiru. Ili ne razumiju da žene danas žele raditi i brinuti o svojoj djeci, a ne živjeti od milostinje države?

 

– Kako god to kome izgleda, ali djeca su najveće bogatstvo svakog društva i ona jedino donose budućnost i bijeg od dekadencije. Dekadenciju nitko nikad nije u povijesti prihvatio svjesno. Sigurnost žene po svim osnovama u trudnoći i u porodiljskom razdoblju temelj je pristupa populacijskoj politici i o tome se uopće u uređenim zemljama ne bi trebalo raspravljati, a pogotovo ne u Hrvatskoj s takvim demografskim negativnostima. Naravno da je cijeli sustav licemjeran i nikad ili izuzetno rijetko pozicijski pojedinci u njemu svojim primjerom pokazuju put ostalima.

​Loše upravljanje

Može li Hrvatska uopće biti privlačna zemlja da u njoj živi dijete koje će na svijet donijeti mladi čovjek za pet ili deset godina, ako danas nije privlačna za život tom istom mladom čovjeku?

– Hrvatska je po puno osnova privlačna zemlja i nisu slučajna divljenja svakog stranca koji osjeti snagu hrvatskog otočja i obale. I nitko od njih ne može vjerovati kako zemlja s takvim potencijalom (ali i s potencijalom ostalih regija) uopće može doći na europsko dno. Hrvatska je naprosto krivo vođena, s krivim ljudima s obilježjem osrednjost i usmjeravana prema interesima drugih. Tko uopće danas može investirati u Hrvatsku uz ovakve porezne i pravne zamke i donijeti razvojni dinamizam po kojem bi i mladi osjetili sigurnost hrvatske budućnosti. Ponovo treba ponoviti: stvar je u načinu upravljanja zemljom.

Ako biste ih morali rangirati od jedan do pet koji bi bili glavni razlozi za to što ljudi odlaze iz Hrvatske?

 

1. Način upravljanja Hrvatskom.
2. Radna, stambena i financijska nesigurnost.
3. Strah od budućnosti.
4. Politička dominacija u svemu.
5. Odlazak u uređeno društvo.
Svaki bi se od ovih razloga mogao dodatno pojasniti po posljednjim anketama uglavnom s takvim rezultatima.

Drugo lice Europe

Mogu li se loši demografski trendovi zaustaviti useljavanjem? Jesmo li mi, i vlast i građani, spremni na neki takav plan? Tko bi uopće htio doći živjeti u Hrvatsku?

 

– Imigracijska je politika bitan dio komplementarnog pristupa demografskoj revitalizaciji, ali Hrvatska ju naravno nema. Posebno treba naglasiti selektivnu imigracijsku politiku kakvu provode sve razvijene i demokratske zemlje. Pritom treba shvatiti kako slobodnih migracija nema niti će ih ikad biti jer bi takva sloboda rezultirala prostornom anarhijom pa čak i mogućim ratovima. Selektivna imigracijska politika uvijek treba biti povezana s poticajima i u takvim okolnostima imigracijski potencijal postoji, a pogotovo postoji u populaciji koja je brojnija izvan matične zemlje, nego u njoj uslijed povijesnih iseljavanja. Hrvatska je primjer takve zemlje.

Prije nekoliko desetljeća demografi su širom svijeta upozoravali na to da će uslijediti velike migracije iz Afrike i Azije, posebice Afrike. Posljednjih se godina to i događa i logično je, stanovništvo Afrike sve je brojnije, standard je znatno lošiji nego u Europi koja ima sve manje stanovnika i sve više praznog prostora. Taj se trend sigurno ne može zaustaviti, postoji li opcija po kojoj bi se on događao tako da ne bude tragedija za te ljude koji traže bolji život, ali da ne bude izvor političkih lomova i sukoba u europskim zemljama. Je li se itko u Europi time bavio dalje od želje da dobije jeftinu radnu snagu?

 

– Velike su migracije prema Europi 2015. godine potvrdile kako će se Europa morati vratiti klasičnom populacijskom planiranju radne snage i zaboraviti isključivo i jedino njezin dohvat kroz imigraciju. Migracijski je potencijal sjeverno afričkog i jugozapadno azijskog prostora izrazito velik, kao uostalom i cijele Afrike s velikim porastom stanovništva i dalje, tako da će migracijski pritisak biti velik i trajan. Smjer će prevladavajuće biti primarno razvijene europske zemlje, a izbjegavanje je tragedija moguće jasnim demografskim politikama i strateškim dogovorima. Potrebna ti je radna snaga pa onda i pokaži postupcima koliko ju cijeniš i ne selektiraj radnu snagu prevladavajuće iz izbjegličke i prognaničke populacije koja na dugom putu stradava i prolazi pakao, već ju dovedi. Koristi se ta populacija i po drugoj osnovi naravno, prvenstveno za destabilizaciju prostora kao supstitucija ratnim pohodima, i upravo zbog izbjegavanja stradavanja i dugog putovanja s puno nemira mogu razvijene europske zemlje pokazati i svoje drugo lice. Europska je politika po tom pitanju ušla naravno u svoju političko-diplomatsko birokratiziranu fazu, iako je problem tu; ante portas.

 

                                                                                                                                               Razgovarala: Jagoda Marić

Izvor: Novi list, 30. siječnja 2021.

Popis obavijesti

Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu visokoučilišna je ustanova i znanstvena organizacija, koja ima poziv: istraživati i proučavati hrvatsko društvo, državu, prostor, stanovništvo, iseljeništvo, kulturu, hrvatsko civilizacijsko i povijesno naslijeđe u europskom i općesvjetskom kontekstu; o postojećim znanjima i novostečenim spoznajama poučavati u sustavu visokoučilišne naobrazbe te njegovati hrvatski nacionalni i kulturni identitet.

Adresa: Borongajska cesta 83d, Zagreb
© 2013. - 2021. Sveučilište u Zagrebu, Fakultet hrvatskih studija. Sva prava pridržana. Računalna služba         Izjava o pristupačnosti
QuiltCMS