Sveučilište u Zagrebu

Fakultet hrvatskih studija

logo

Molimo studente, nastavnike i zaposlenike koji su pozitivni na COVID-19, imaju simptome ili su bili u bliskom kontaktu sa zaraženim da se jave na kvaliteta@hrstud.hr
Uvod u kroatologiju
Šifra: 144284
ECTS: 5.0
Nositelji: izv. prof. dr. sc. Davor Piskač
Izvođači: Davor Piskač - Seminar
Prijava ispita: Studomat
Engleski jezik:

1,0,0

Nastava se odvija na hrvatskom jeziku u svim svojim elementima, a stranim studentima koji su pridruženi mješovitoj grupi nudi se mogućnost savladavanja predmeta pomoću dodatnih izravnih konzultacija s nastavnikom i asistentima na engleskom jeziku. Pri tome, nastavnik stranog studenta upućuje na odgovarajuću literaturu na engleskom jeziku te mu osigurava mogućnost polaganja predmeta na engleskom jeziku.
Opterećenje:

1. komponenta

Vrsta nastaveUkupno
Predavanja 15
Seminar 15
* Opterećenje je izraženo u školskim satima (1 školski sat = 45 minuta)
Opis predmeta:
Uvod u kroatologiju

Silabus

Obveze studenata i studentica (STUDENT je službeni naziv)

Studenti moraju ispuniti svoje obveze za dobivanje potpisa
Studenti moraju sakupiti najmanje 51 bod za prolaznu ocjenu.


Što je to potpis?
Potpis je potpis u indeks kojim student stječe pravo na polaganje ispita
Bez potpisa u indeks student ne može pristupiti ispitu!!!
Da bi student dobio potpis, mora zadovoljiti neke od uvjeta koje nastavnik traži

Obveze i bodovi
1. Pohađati nastavu, najmanje 10 puta 10 bodova
2. Pisanje zadaća 20 bodova
3. Napisati i poslati jedan esej do 3. 12. 2020. 30 bodova
4. Položiti pisani ispit. 40 bodova

Uvjeti za potpis na Uvodu u kroatologiju:

1. Pohađati nastavu, najmanje 10 puta
2. Napisati najmanje 10 zadaća
3. Napisati i poslati jedan esej do 3. 12. 2020.

Zadaće:
Studenti su obvezni redovito pisati zadaće ili umjesto zadaće odgovoriti na test koji će biti postavljen na Merlinu
Zadaće se šalju na e mail: kroatologija@gmail.com
Zadaće ukupno donose najviše 20 bodova (1,33 x 15 iznosi 20)

Pisani ispit:

Pisani ispit se polaže na Merlinu
Da bi se pisani ispit priznao, student mora ostvariti najmanje 16 (šesnaest) bodova
Ukoliko student ne ostvari 16 bodova, mora ponovno polagati pisani ispit
Rokovi za polaganje ispita se nalaze na mrežnim stranicama Fakulteta
Pisani se ispit polaže iz predavanja i knjige: Lukić, Zorislav ur. (2009.) Hrvatski identitet. Zagreb: Matica hrvatska

Zaključivanje ocjena:
Zbroje se svi stečeni bodovi iz nazočnosti, zadaća, eseja i pisanog ispita
Zbroj bodova i ocjena:
od 0 do 60 bodova nedovoljan 1
od 61 do 70 bodova dovoljan 2
od 71 do 80 bodova dobar 3
od 81 do 90 bodova vrlo dobar 4
od 91 do 100 bodova izvrstan 5

Esej:

Esej je uvjet za potpis
Esej mora imati od 2.000 do 2.500 riječi
Esej se šalje na email: kroatologija gmail.com
Esej mora biti poslan najkasnije 3. 12. 2020 u 20 sati.
Za svaki dan kašnjenja eseja, esej gubi 20 % svoje ocjene.

Važno!
Esej je uvjet za potpis!!!
Esej mora biti poslan najkasnije 3. 12. 2020 u 20 sati.
Za svaki dan kašnjenja eseja, esej gubi 20 % svoje ocjene.

Teme eseja:
Studenti trebaju izabrati JEDNU od navedenih tema

Općenita definicija identiteta i specifičnosti hrvatskog identiteta
Hrvatski jezični identitet
Hrvatski kulturni identitet
Hrvatski nacionalni identitet

Što se ocjenjuje na eseju:
1. Pismenost i broj riječi (Esej ima najviše 5 pravopisnih i gramatičkih pogrešaka i esej ima najmanje 1600 riječi) 2 boda
2. Uporaba jezika (Koristi se stručni jezik i metajezik na akademskoj razini) 2 boda
3. Teorijska literatura (U popisu korištene literature navesti najmanje 2 naslova teorijske literature) 2 boda
4. Djela iz književnosti (U popisu korištene literature navesti najmanje 1 naslov književnoga djela) 2 boda
5. Jasno i dobro razumijevanje teme (Tema je jasno obrazložena u uvodu eseja) 3 boda
6. Pokazivanje znanja (Najmanje tri tvrdnje u eseju su jasno navedene) 3 boda
7. Dokazivanje znanja (Tvrdnje su dokazane uporabom teorijske literature. Ukoliko tvrdnja nije potkrijepljena teorijskom literaturom, ne dobiva se bod) 3 boda
8. Oprimjerivanje citatima iz književnih djela (U svrhu oprimjerivanja citiraju se adekvatni dijelovi iz književnih djela, najmanje 2 citata) 4 boda
9. Originalnost pristupu temi (Originalna ideja je originalna interpretacija teksta ili neki originalni teorijski pristup) 4 boda
10. Dokazivanje originalnih ideja (Originalna ideja mora biti dokazana na primjerima iz teksta, bilo da se radi o književnom tekstu ili znanstvenom) 5 bodova.

Obvezna literatura iz koje treba napisati esej:

Hrvatski identitet (zbornik radova: ur. Zorislav Lukić i Božo Skoko), Zagreb: Matica hrvatska, 2009.
Biti, Vladimir, Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Zagreb: 2000.

Eagleton, Terry (2002.) Ideja kulture. Zagreb: Jesenski i Turk.
Luhmann, Niklas (2011.) Društvo društva. Zagreb : Naklada Breza.
Morin, Edgar (2006.) Europska kultura i europsko barbarstvo. Zagreb : AGM.
Čačinović, Nadežda (2012.) Kultura i civilizacija: što nas čini ljudima ili o procesu proizvodnje značenja i njegovim granicama. Zagreb: Školska knjiga.

Dopunska literatura:

Studenti mogu koristiti svoju dopunsku literaturu
Wikipedija se ne smatra pouzdanim znanstvenim izvorom i ne može se koristiti
Za teorijski dio eseja izvori s weba moraju biti isključivo i samo znanstveni
U svrhu oslikavanja i primjera mogu se koristiti i neznanstveni izvori s weba.

VAŽNO!
Plagiranje se neće tolerirati!
Plagiranje je kada se napravi copy paste i onda se to prikaže kao vlastiti tekst, kada se prepišu dijelovi iz neke druge knjige ili časopisa i to prikaže kao vlastiti tekst, intelektualno vlasništvo je vlasništvo.
Literatura:
  1. Literatura za pradavanja:

    Ježić, Mislav (ur.): Hrvatska u srcu Europe: Sredozemni i srednjoeuropski kulturni krajolici Hrvatske, Zagreb: Hrvatska paneuropska unija, 1996.
    Biti, V., Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Zagreb 2000.
    Hrvatski identitet (zbornik: ur. Zorislav Lukić i Božo Skoko), Zagreb: Matica hrvatska, 2009.

    Literatura za pisanje eseja:
    Eagleton, Terry: Ideja kulture, Zagreb : Jesenski i Turk, 2002.
    Luhmann, Niklas: Društvo društva, Zagreb : Naklada Breza, 2011.
    Morin, Edgar: Europska kultura i europsko barbarstvo, Zagreb : AGM, 2006
    Čačinović, Nadežda: Kultura i civilizacija : što nas čini ljudima ili o procesu proizvodnje značenja i njegovim granicama, Zagreb : Školska knjiga, 2012.
    Schwanitz, Dietrich: Opća kultura : sve što treba znati, Zagreb : Mozaik knjiga, 2007.
    Identitet i kultura (zbornik), Zagreb : Institut za društvena istraživanja, 2014.
    Hrvoje Turković, Vjekoslav Majcen: Hrvatska kinematografija, Zagreb, 2003.
    Batušić, Nikola: Povijest hrvatskog kazališta, Zagreb, Školska knjiga, 1978.
  2. PRIMJER DOBRO NAPISANOGA ESEJA!

    (NAPOMENA: Zbog ograničenosti mogućnosti ISVU sustava, navodnici i crtice nisu u eseju)

    Ime Prezime
    1. godina
    Kolegij, Uvod u kroatologiju
    Zagreb, srpanj 2016. god.
    Umjetnost i bol, Vladimir Vidrić i Antun Branko Šimić

    Danas smo uvelike suočeni s procesom globalizacije. Proces je to koji otuđuje ljude jedne od drugih, ljude od stvari, ali i čovjeka od samoga sebe. Taj proces, svakako je dao mnogo dobra, ali što u tome procesu ostaje zaista ljudsko? Što to i danas pripada samo i jedino čovjeku? Što oplemenjuje stvarnost u kojoj živimo i izražava ljudsku dušu? Odgovor je jasan, kultura je ta koja je u potpunosti izraz čovjeka. Jer samo u kulturi, a ona je riznica sveg bogatstva čovjekova duha i njegova povijesnog i egzistencijalnog iskustva, čovjek ostaje čovjekom, u svojoj vječnoj autentičnosti (Labus, 2014, 51). O dijelu te kulture bit će riječi u narednim redovima. Bit će riječi o dvama pjesnicima koji nisu puno pisali, jer nažalost nisu dugo živjeli, da jesu, zasigurno bi ta dva velikana napisala još pregršt izvanrednih pjesama. Čitatelj će se možda upitati, kako to da smo se odlučili pisati o tako malenim i naoko možda ne tako važnim umjetnicima poput Vladimira Vidrića i Antuna Branka Šimića. Oni možda jesu maleni , možda opus i jednoga i drugoga jest malen, ali svakako je važan. Stoga smo željeli istaknuti kako i u kolikoj mjeri su ostavili traga u hrvatskoj književnosti, a dakako, ostavili su dubok trag. Pitanje koje će se sustavno povezivati uz njih tijekom ovoga rada jest, ima li umjetnosti bez bola?
    Antun Branko Šimić i Vladimir Vidrić zalagali su se za to da umjetnost mora biti izraz umjetnikova doživljaja svijeta, odraz njegove duše, pa iako se u mnogočemu razlikuju, imaju i mnogo sličnosti. Govoreći o umjetniku, o njegovoj duši, dolazimo do ključnog pitanja ovoga eseja. Ima li umjetnosti bez bola? Antun Barac bi nam vjerojatno odmah odgovorio na to pitanje i rekao kako velike umjetnosti nema bez jakoga bola (Barac, 1940, 16). To možda zvuči surovo i besmisleno, no u tome ima istine. A. B. Šimić, pjesnik ekspresionist, jedan od onih čija je prerana smrt zaustavila njegov umjetnički put, pa nam se čini da je njegovo djelo prije nalik skici nego dovršenu opusu (Brešić, 1995, 10). Isti je slučaj i s Vidrićem i njegovom jedinom knjigom Pjesme. Šimić je, budući da je bio buntovan, odvažan i samouvjeren, kritizirao mnoge književnike, pa i Vidrića. U svojim kritikama možda je bio nejasan, ali uvijek je bio apsolutno analitičan i etičan (Brešić, 1995, 12). Držao je da je umjetnost vječna i da kao takva ne može zastarjeti, bio je zagovornih ekspresivnosti kao izraza umjetnosti, umjetnosti koja ne teži ni za čime, stoga ne mora i ne smije biti prikaz samo lijepih stvari. Jer umjetnici u stvaranju ne čine razliku između lijepih i ružnih stvari (Šimić, 1995, 202). Vrlo jasno je izražavao kritičko mišljenje protiv onih koji su zagovarali gledište da umjetnost mora izražavati samo ono što je lijepo i u svojim kritikama je bio dosljedan i oštar, Ne bismo prolili ni suze da sutra sve one grdne germanske spekulativne Estetike stigne sudbina crljenoga ognja kao onu biblioteku u Aleksandriji (Šimić, 1995, 202). Šimić je bio protivnik formi i stila, držeći da se zapravo pjesnički doživljaj uništava tako što se pokušava kakva misao staviti u neku formu koju je netko odredio, dakle, vjerovao je u pjesničku slobodu. S kojim pravom se oni nameću kao sudije stvaraču? Njemu, koji je sudija svih stvari (Šimić, 1995, 208). Takvo je Šimićevo mišljenje o kritičarima koji ne razumiju ili ne žele razumjeti bilo kakve nove forme i ustraju u tome da književnici koriste stare, ustaljene forme. Kako je sve ovo povezano s bolom u umjetnosti? Prvo, suglasni smo s činjenicom da umjetnost ne treba biti prikaz samo lijepih stvari, kako je tvrdio i Šimić. Tko je zapravo književnik, na koncu bilo kakav umjetnik, da mora prikazivati samo ono što je lijepo? Ono što bi umjetnik trebao jest prikazivati sebe sama, svoje osjećaje i svoj doživljaj čega već želi. Ako smo suglasni s time da bi bilo poželjno da pjesnik izražava sebe sama, onda je svakako nužno da prikazuje i bol, jer nema te osobe na ovome svijetu koja ne osjeća nekakvu bol, makar i najmanju. Bol zbog rastanka, bol zbog neuzvraćene ljubavi, bol zbog bolesti, bol zbog neostvarenih želja ili bilo kakva druga bol uvijek su dio čovjekova života, kao i oni najsretniji trenutci u životu. Umjetnik može jače osjećati ili jedno ili drugo no prave velike umjetnosti, koja čovjeku otvara i vidike u dno života, nema gdje nema jakoga bola (Barac 1940,18). Kada smo to ustanovili, valja još pokušati razumjeti zašto je Šimić bio toliki zagovornik pjesničke slobode i toliki protivnik formi. Bio je protivnik formi prvenstveno zato što kada pjesnik poštuje fome, rimovanje, ritam i određeni stil u pjesmi, onda on mora svoje misli ravnati po tome, a ne po onome što zapravo osjeća i misli. Takvim načinom pisanja dolazi do toga da se pjesme nagomilavaju nepotrebnim riječima koje su zapravo štetne za pjesmu, i iz toga se dade zaključiti da pravilni stih je stoga donekle protiv iskrenosti (Šimić, 1995, 227). Jasno je da je svakako potrebno da pjesnik bude iskren u svome stvaranju, da bude potpuno svoj.
    Šimić je umro u 27. godini života. S obzirom na to da je odlučio svoj život živjeti kako on želi, a to se njegovu ocu, uspješnom trgovcu Martinu Šimiću, nije svidjelo, pa je tako Šimić bio osuđen da živi od svog zanata pjesništva, što je bilo teško, pogotovo u to vrijeme. Siromaštvo i materijalna bijeda kojima je gusto protkan sav njegov život su uvelike ostavili traga na njemu (Šimić, 1995, 265). Šimić suočen s bolešću, nemirom i siromaštvom bio je svjestan svoje prolaznosti i to najbolje oslikava njegova pjesma Smrt i ja čiji dio valja citirati da se shvati njegovo razmišljanje, Smrt nije izvan mene. Ona je u meni od najprvog početka, sa mnom raste u svakom času (Šimić, 1995, 148).
    Život sličan Šimićevu vodio je i Vladimir Vidrić, sin Lovre Vidrića, poznatoga odvjetnika, koji je htio da i njegov sin krene njegovim stopama. U svome domu bio je samozatajan, na fakultetu je na ispite izlazio na nagovor prijatelja, ali ih je uvijek polagao s najvišim uspjehom. Bio je genijalna uma i iznimna pamćenja, što svjedoči i povijest bolesti umobolnice u Stenjevcu u koju je prvi put primljen u 33. godini života (Barac, 1940, 8). Vidrić je vodeći povorku studenata prilikom dočeka cara i kralja Franje Josipa I. na Jelačićevu trgu spalio mađarsku zastavu i od toga časa reklo se počinje hrvatska moderna (Frangeš 1987, 227). Sudjelovao je Vidrić, dakle, u jednom od važnijih događaja hrvatske povijesti 19. stoljeća. Bio je odvažan, koliko i plašljiv. Živio je burno, ali kod kuće povučeno. (Barac, 1940, 7). Taj Vidrić, u svojim pjesmama izražava sve čari života, većina pjesama je vedra tona, ali ipak u svakoj od njih se osjeća bol. I iz njegove poezije, kao mutna pozadina svega doživljavanja izbija bol, koji prodire svakamo, koji dopire svuda, i koji je najbitniji element života, te zaglušuje sve ostalo (Barac, 1940, 22).
    Vratimo se kratko na već spomenuta pravila i forme u poeziji. Analize Vidrićevih pjesama pokazale su da on nije pisao pjesme po pravilima, a njegovi kritičari rado su mu to spočitavali. Barac naglašava da je Vidrić postupao pravilno. Stvaralac nije htio slušati teoretike, nego je poslušao glas svoga uha i pokorio se diktatu vlastitog jezičnog osjećanja. Pravilne je stihove sastavljao Vidrić, a ogriješili su se o jezik oni, koji su postavljali pogrešna pravila (Barac, 1940, 79). I zaista, onaj tko čita Vidrićeve stihove neće naći nikakve nepravilnosti u njima.
    Na koncu možemo zaključiti da je bol sastavni dio života i da pjesnici ne bi trebali biti prisiljeni na to da pišu samo o lijepim stvarima. Vidrićeve pjesme iako lepršavog tona, kako smo već pisali, nose u sebi uvijek nešto bolno, neki podsjetnik na smrtnost čovjeka, pitanje o ljudskom postojanju. Pretežno, Vidrićeve su pjesme ljubavne; ali su u njima, kao i u klasičkoj poeziji, eros i thanatos nerastavno združeni, pa one uvijek govore o temeljnim pitanjima ljudske egzistencije. Još jedan dokaz da je pravoj poeziji osnovna tema smisao ljudskog postojanja (Frangeš, 1987, 256). A. B. Šimić iza sebe je ostavio nevelik, ali najvećim dijelom izvanredno vrijedan književni opus (Brešić, 1995, 9). Isto tako i Vidrić, koji je značajan kao pjesnik uopće, bez obzira na svoje značenje u hrvatskoj književnosti (Barac 1940, 108). Sada kada smo ustanovili njihovu važnost u hrvatskoj književnosti, kada smo također ustanovili da umjetnosti nema bez bola i kada smo to dokazali na primjeru djelâ ove dvojice velikana, možemo mirne duše reći da je bol sastavni dio života, ali i umjetnosti. No, to ne treba značiti da život ne treba slaviti takav kakav jest, slaviti ga i u umjetnosti i u svojim životima. Uostalom, od Eshila do danas održava se tvrdnja o bolu kao pokretaču života i umjetnosti (Frangeš 1968, 15).




    Bibliografija,
    1. Barac, Antun 1940. Vidrić. Zagreb, Matica hrvatska.
    2. Frangeš, Ivo 1968. Antun Barac, članci i eseji. Zagreb, Zora, Matica hrvatska.
    3. Frangeš, Ivo1987. Povijest hrvatske književnosti. Zagreb Ljubljana, Nakladni zavod Matice hrvatske.
    4. Labus, Mladen 2014. Kulturni identitet/i/ i proces/i/ globalizacije, ontoantropološka i sociološka perspektiva. U, Identitet i kultura. Zagreb, Institut za društvena istraživanja, 11 51.
    5. Šimić, Antun Branko 1995. Opomena, izabrane pjesme. Zagreb, Konzor, 1995.
    6. Brešić Vinko (priređivač) 1995. Opomena, izabrane pjesme / Antun Branko Šimić. Zagreb, Konzor, 1995.
1. semestar
KOM (2999) - izborni TZP - Redovni studij - Komunikologija
Obavezni predmet - Redovni studij - Kroatologija
POV (3517) - izborni TZP - Redovni studij - Povijest
PSI (2980) - izborni TZP - Redovni studij - Psihologija
SOC (2960) - izborni TZP - Redovni studij - Sociologija

2. semestar Ne predaje se
KOM (2999) - izborni TZP - Redovni studij - Komunikologija
POV (3517) - izborni TZP - Redovni studij - Povijest
PSI (2980) - izborni TZP - Redovni studij - Psihologija
SOC (2960) - izborni TZP - Redovni studij - Sociologija

3. semestar
FIL (17084) : Izborni TZP - Redovni studij - Filozofija i kultura
KOM (2999) - izborni TZP - Redovni studij - Komunikologija
POV (3517) - izborni TZP - Redovni studij - Povijest
SOC (2960) - izborni TZP - Redovni studij - Sociologija

4. semestar Ne predaje se
FIL (17084) : Izborni TZP - Redovni studij - Filozofija i kultura
KOM (2999) - izborni TZP - Redovni studij - Komunikologija
POV (3517) - izborni TZP - Redovni studij - Povijest
SOC (2960) - izborni TZP - Redovni studij - Sociologija

5. semestar
KOM (2999) - izborni TZP - Redovni studij - Komunikologija
POV (3517) - izborni TZP - Redovni studij - Povijest
SOC (2960) - izborni TZP - Redovni studij - Sociologija

6. semestar Ne predaje se
KOM (2999) - izborni TZP - Redovni studij - Komunikologija
POV (3517) - izborni TZP - Redovni studij - Povijest
Termini konzultacija:
  • izv. prof. dr. sc. Davor Piskač :

    srijeda od 13 do 14:15

    Lokacija:
Obavijesti
Objavljeno: 11. 1. 2019. u 09:52
Administrator

Danas, 11. 1. 2019. neće se održati nastava iz Teorije i interpretacije književnog teksta te Uvoda u kroatologiju. Odrada će biti prema dogovoru.

Objavljeno: 16. 11. 2015. u 09:31
Uređeno: 24. 1. 2018. u 11:21
Davor Piskač

Redovne konzultacije se održavaju u srijedu od 12 do 14.

Šire konzultacije se održavaju prema dogovoru.

Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu visokoučilišna je ustanova i znanstvena organizacija, koja ima poziv: istraživati i proučavati hrvatsko društvo, državu, prostor, stanovništvo, iseljeništvo, kulturu, hrvatsko civilizacijsko i povijesno naslijeđe u europskom i općesvjetskom kontekstu; o postojećim znanjima i novostečenim spoznajama poučavati u sustavu visokoučilišne naobrazbe te njegovati hrvatski nacionalni i kulturni identitet.

Adresa: Borongajska cesta 83d, Zagreb
© 2013. - 2020. Sveučilište u Zagrebu, Fakultet hrvatskih studija. Sva prava pridržana. Računalna služba         Izjava o pristupačnosti
QuiltCMS